Radim pripremu članka s odgovorima Viktora Gotovca. U mailu mi je napomenuo da moli da ga se ne titulira. Dakle, izv. prof. dr. sc Viktor Gotovac, u daljnjem tekstu Gotovac, Viktor Gotovac. Kako to jamesbondovski zvuči.
Dok ovo pišem, razmišljam na glas. Privilegija je to u kojoj rijetko uživam, jerbo uvijek je neki muving, neko se muva. A sada sam sam. Pala je noć na moru, velika šalica, veličine kahlice puna je vruće mirišljave kave, i ja pričam. Sam sa sobom, razmišljam na glas.
Priznam, iznenađen sam odzivom na pitanja. Ali, više sam iznenađen reakcijama. I na odgovore, ali i na mišljenja mnogih, uključujući i one koji nisu odgovorili da se radi o jako dobroj ideji, iznositi mišljenja poznatih intelektualaca o nekoj temi.
S tom praksom, ako se nakon prvog pokušaja može reći praksa, mislim nastaviti i dalje. Naravno, postoji puno, rekao bih jako puno tema o kojima je bitno čuti mišljenje ljudi koji su znalci u tom području, cijenjeni intelektualci. Pa ćemo s vremena na vrijeme čitati, duboko se nadam i njihove odgovore na pitanja o raznim temama, ne samo o socijaldemokraciji u Hrvatskoj, o kojoj nakon tri objavljena članka slobodno mogu reći sve najbolje, jer potvrđeno je ono što sam pisao bezbroj puta, ona je u našem društvu ubijena, ona je mrtva, a o mrtvima se govori sve najbolje.
Bolje rečeno, ubijana je godinama. Nije ju ubio Peđa Grbin, ni Davorko Vidović, oni su samo gasitelji svjetla, ubijali su je članovi. Da dragi moji, ubijali su je članovi. Sustavno, s velikim trudom. Ubijali je šalabahteri, nepotizam, neznanje, politička korupcija, tupež istaknutih članova. U prve redove stavljalo se nesposobne, neiskusne, ali zato vrlo ambiciozne članove, a oni su neimajući drugog posla, ubili socijaldemokraciju u Hrvata. Vrijedno i savjesno. Stranku su podredili svojoj egzistenciji.
Danas je na redu Viktor Gotovac, tip kojeg su degažirali iz SDP-a, kao što golman opali loptu iz svog šesnaesterca u protivnički. Mislim da su ga izbacili posve opravdano. On je pametan čovjek, izgleda da ima i mota, ima i muda. Jednom sam napisao Jason Stratham.
Pa recite mi, mili moji, jel čovjeku od mota, od muda, od mozga mjesto u SDP-u? Naravno da nije.
Kao što ni dobrom dečku nije mjesto u lošem društvu.
Sutra završavamo ovu seriju odgovora s Danicom Juričić Spasović, književnicom i novinarkom, koja se od prethodnika razlikuje u tri stvari.
Žena je. Članica je SDP-a. Svojevremeno je bila optužena da je Spectator, a nije. Ima ljepše oči od mene i kud i kamo ljepšu frizuru.
Čujmo i počujmo što nam kazuje Gotovac, Viktor Gotovac
Zanima me što je po Vama socijaldemokracija u Hrvatskoj danas?
Odgovor na pitanje o sadržaju socijaldemokracije danas nimalo nije jednostavan, posebice obzirom su problem i stanje mnogo više globalno uvjetovani no što im je osnova nacionalna. Krenimo od toga da “radnička klasa” u plavim kutama više ne postoji na način na koji su radnici, kao akteri, utjecali na političke procese s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Ne izlazi danas više niti dim iz dimnjaka čeličana, nema više velikih proizvodnih pogona u koje je radnička klasa u gužvi ulazila uz zvuk sirene 6, 14 i 22 sata. Rad se promijenio – ono što su nekad bili manualni radnici, to su danas tehničar koji računalima upravljaju proizvodnjama. Svijet današnjice nije onaj koji je u prošlom stoljeću socijaldemokraciju promovirao u zastupnike prava obespravljenih danas. Socijaldemokracija je, tako, izgubila one za koje se borila, svoju bazu i pogonsko gorivo ideja.
Također, ključni ciljevi “starih” stranaka, kako liberalnih, konzervativnih, tako i lijevih čini se da su povijesno ostvareni, da su te stare političke opcije ispunile svrhu svog postojanja. Krenimo tako od pojmova bratstva, ravnopravnosti i solidarnosti, kao pojmovnika zahtjeva francuske revolucije, a koji opisuju i političku motivaciju socijaldemokracije – oni su danas stvarnosti. Tim ostvarenjem kao da je nastupio “kraj povijesti” za političku opciju umjerene ljevice. Također, nema danas više ni snažnih sindikalnih pokreta ili među njima partnerski odnosi ne postoje jer su ta partnerstva iznevjerena u razdobljima kada je ljevica obnašala vlast. Solidarnost socijalne države, ideja za koji su se generacije borile, s jedne strane se u globalnom društvu čini kao trošak, dok je s druge strane ljevica na nju izgubila idejni monopol. Također, obzor “eksploatacije čovjeka po čovjeku” danas se samo čini manjim obzirom da ona više nije fizička, ali je egzistencijalna nesigurnost u naizgled komfornom životu potrošačkog društva još i pogubnija za srednju klasu i slabije, a tim i opasnija jer se izbor neslobode čini nužnim osobnim izborom. Ma koliko većina društvenih idejnih pravaca, religijskih i filozofskih, obezvrjeđivala životni stil osnovan na osobnom bogaćenju, suvremeno društvo i njegova dominantna kultura odbacuje takav idejni asketizam i ne dovodi u pitanje probitke imanja.
Svijet u kojem suvremena ljevica životari jest onaj reduciranih funkcija države i ekonomija restrukturiranih s nacionalnih prema nadnacionalnim, a potrebe socijalne sigurnosti koju uvjetuju promjene u demografskim kretanjima, prije svega starenje stanovništva i smanjenje radnoga kontingenta sve su veće. U uvjetima koji mijenjaju zahtjeve spram obrazovanja, osposobljenosti i znanja radnika, sve to istovremeno biva predmetom promišljanja privatizacije i ograničavanja javnog obrazovanja. Suvremeni svijet kod onih koji se u njemu ne snalaze izaziva strah i eroziju radnog morala i životne hrabrosti. To su elementi novoga – novog za društvo, za pojedince, ali i za političke aktere, osobito one s lijeva koji, paradigmatski, od rada i radnika žive. Globalni procesi utječu na nacionalne političke obzore. Bez članstva, onih za koje se bore, bez partnera i simpatizera, socijaldemokracija je izgubila snagu i zamah.
Dva je puta u Hrvatskoj ljevica dolazila na vlast, no ne snagom svog uspjeha već posljedicom kardinalnih grešaka HDZ-a koji je državnu vlast prepuštao ljevici, neka se ona sa ekonomskim i političkim olujama nosi. A ona u tome nije bila uspješna, sa vlašću se socijaldemokracija teško ili nikako nosila. Reforme koje su bile nužne nisu se događale, prvo su odgođene potom zaboravljen i njihov spomen. Protivljenja društvenih predatora, ekonomskih pljačkaša i parazita državnih povlastica, ponekad i na rubu unutrašnjih razračunavanja, aktere lijevih vlasti, ponajprije SDP, amalgamirali su u slabog i ustrašenog aktera, zatvorenog u sebe, posvećenog unutarnjim razračunavanjima, ne i borbi za bolju vlast. Socijaldemokraciju je upravo dolazak na vlast, bez zasluga, usmjerio prema negativnoj selekciji, stvaranju unutarstranačkih klika i interesa elitističkih oligarhija, ceremonijalno izražavanje bojom, brendom i metajezikom zamijenilo je sadržaje i ideologiju, a u svemu tome zavladao je nedostatak političke vještine uvjetovan osobnim slabostima vodstva kao i potpunim osljepljenjem prema formiranju ciljeva i političkih vizija.
Socijaldemokracija u Hrvatskoj danas izgleda kao ustrašena opcija koja se trese, nevjerodostojni kukavica koji, polagano ali sigurno, radi na gubitku vlastite podrške, za kojeg je sigurno samo da – razočarava! Socijaldekoracija, dakle, je na djelu, a ne socijaldemokracija. I, koliko god je HDZ silom svojih skandala učinio da se prosječnom glasaču u Hrvatskoj politika ogadi, toliko je i SDP i ljevica gađenju pripomogla: umjesto vrijednosne i praktične alternative ona je samo “rentala” brend i stranku, ne nudeći nadu niti bolji život i možda nepovratno krčmeći vlastitu političku snagu za promjene.
Zanima me treba li ovom društvu socijaldemokracija uopće, osobito ovo što nazivamo socijaldemokracijom.
Treba, naravno. Treba nam svaka ideja jer ideja i ideologija jest ono što nudi i doprinosi napretku društva. Naravno, pod uvjetom da te ideja u sebi taj razvitak i promjenu nosi.
Dakle, kao što socijaldemokracija nije nastala odlukom mudrih ljudi, niti su je osmislili oni koji bi apstraktno odlučili kapitalizam učiniti boljim, etičnijim, solidarnijim, već je ona veoma praktičan doprinos razvoju čovječanstva, tako i danas socijaldemokracija treba postojati i razvijati se kao opcija djela, ideja, ciljeva koji okupljaju ljude. U današnjim uvjetima socijaldemokratski su motivi tu još potrebniji: potreba za socijalnom državom, ravnopravnošću, vladavinom prava, pravnom državom, transparentnošću, dostojanstvom u životu i radu, implicira važnost i vrijednost lijevih ideja u nas.
Suvremeno je društvo Antonio Garcia Martinez, kroz prizmu društva Silicijske doline, opisao kao “feudalizam sa boljim marketingom”, društvo u kojem se “nejednakosti rijetko smanjuju, a i kada se to dogodi tada je to često rezultat rata, revolucija, pandemija ili propasti država.” U takvom društvu potreba za ljevicom, socijaldemokracijom, nimalo ne slabi, upravo suprotno. No, jenjava žar i sposobnost ljevice da na stvarnost odgovara idejama i rješenjima. Jenjava uvjerljivost postupanja jer je ljevica, u najboljem slučaju, tek “manje zlo”, izgleda manje loša, a to dodatno umanjuje bazu i potporu onih za koje se ljevica povijesno borila, klase radnika za koje je ljevica stoljeće, stoljeće i pol nudila nadu u bolji život.
Nije upitna potreba naprosto postojanja socijaldemokratskih političkih aktera, važan je njihov sadržaj i usmjerenje. To, a ne crvena boja ili identifikacija kroz logo ili bend, producira relevantnost. Pa i potrebu. Dakle, da, socijaldemokracija, ljevica, svakako, treba, ali što je to i tko će to biti, koliko će reprezentirati potrebna rješenja za probleme u društvu, pokazat će se.
Zanima me Vaše mišljenje o opravdanosti postojanja ovakvog SDP-a i ovakvih Socijaldemokrata.
Kako sam i napisao, vjerujem da postoji potreba za lijevim idejama, onim koje neće radikalizmom napadati tržišnu ekonomiju i koje će doprinositi omogućavanjem participacije u društvu svima, pa i najslabijima i onima na rubu. No, kako, nakon što su mi tijela SDP-a zahvalila na djelovanju u stranci, svaki moj odgovor nosi teret te odluke, odgovor na pitanje opravdanosti postojanja kao pitanje ostavit ću za promišljanje svim članovima i simpatizerima koji aktivnije u okviru tih opcija djeluju. Konkretna pitanja pogađaju egzistencije vodstva i članstva, ne nas koji smo promatrači.
Ono što mogu reći jest kako određeni elementi mog gledanja na socijaldemokratska rješenja u nas nisu odgovarali političkim stavovima onih koji SDP vode, imao sam drugačije političke ishode na umu i zalagao se za različit put njihova ostvarenja. Držim da svaka politička opcija u svrhu svog djelovanja mora imati jasne ciljeve, konstruktivne, ne samo reaktivne i destruktivne, ciljeve treba komunicirati javnosti, treba iskazati hrabrost i nakanu njihova ostvarenja, objasniti kako, a u svemu tome treba znati i izazivati emocije i privući pažnju simpatizera i glasača. To, naprosto, ne vidim danas. No, najmanje je važno da to ne vidim ja, no bojim se da to ne vide niti mediji niti građani, a to predstavlja ozbiljnu prepreku ostvarenju ciljeva i programa..
Osobno, želim sreću objema nominalno socijaldemokratskim opcijama koje u Hrvatskoj postoje danas, a sam ću iskaz svoj političkog stava ostvarivati mimo njih, ne samo kroz stranačke nego i druge formate djelovanja.
Biografski podaci
Viktor Gotovac diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, magistrirao na Pravnom fakultetu Srednjeeuropskog sveučilišta u Budimpešti te doktorirao na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radio je kao vježbenik u odvjetničkim uredima u Zagrebu, a od 2001. godine zaposlen je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na kojoj danas radi radi kao nastavnik u zvanju izvanrednog profesora na Katedri za radno i socijalno pravo..
Autor je znanstvenih i stručnih članaka i knjiga radno- i socijalno-pravne tematike te u vezi mirenja i prava na pristup informacijama. Sudjelovao je na domaćim i međunarodnim stručnim i znanstvenim skupovima navedene tematike.
Uz razvoj akademske karijere surađivao je, kao suradnik, na projektima Vlade Republike Hrvatske, Europske unije, Europskog gospodarsko-socijalnog vijeća, Vijeća Europe, Međunarodne organizacije rada, UNDP-a, OESS-a, OECD-a, USAID-a, socijalnih partnera i dr., u Republici Hrvatskoj i inozemstvu. Proveo više postupaka mirenja i facilitacije.
Član je uredništva časopisa Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu i Ljetopisa socijalnog rada, član domaćeg uredništva Zagrebačke pravne revije, član uredništva SEE | EU Excellence in Law • Series of Papers, član Savjeta časopisa Radno pravo – Stručni časopis, član Izdavačkog savjeta časopisa Pravnik – Časopis za pravna i društvena pitanja.
Predsjednik je skupštine Centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo, , član Hrvatske udruge za radno pravo i socijalnu sigurnost te član Povjerenstva za utvrđivanje reprezentativnosti.
Sudjelovao je, kao član stručnih radnih grupa, u izradi nacrta prijedloga zakonskih i podzakonskih tekstova (primjerice, Zakona o radu, Zakona o pravu na pristup informacijama, Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, Zakona o osnovnom školstvu, Zakona o osobnom asistentu, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o doplatku za djecu).
Izvor: Centar Tripalo
