Mudrost je ne zaboraviti stvari koje želimo zaboraviti
Nisam baš nešto mlad. Već petnaestak godinama sam u najboljim godinama. Najbolje godine… Dakle, trebao bih imati sva egzistencijalna pitanja riješena, pa više-manje uživati u životu punim plućima. Ali, te najbolje godine imaju i svoje breme. Koje je ponekad teško, stenješ dok ga nosiš, a uvijek je tu.
Mudrost. S godinama se skupljaju iskustva, ružna, lijepa, događaju se stvari koje bi najradije zaboravili. Budale ih potisnu u neki krajičak mozga, pa te stvari polako blijede, tonu u zaborav.
Mudar čovjek ne zaboravlja, on pamti, sortira stvari u glavi, po potrebi, otvara ladicu i vadi ih na stol.
Bilo je to devedesete
Sjećam se euforije devedesete godine. Dobili smo svoju državu. Hrvatsku. Gledao sam Šimu Đodana kako mu se grudi nadimlju od ponosa, dok je klepetao gebisom i ponosno, prisnaženo doktoratom ekonomskih znanosti uzvikivao, Hrvatska će biti razvijena kao Švicarska, da bi se slijedeći govornik referirao na njegov domoljubni optimizam, pa dodao, Ma kakva Švicarska, biti ćemo razvijeniji.
Uistinu mislim da je dobri dragi Šime Đodan vjerovao u svoje riječi
Poštenjačina, odličan ekonomist, znalac, bio je svjestan ogromnog potencijala s kojim je Hrvatska ušla u samostalnost. Vrlo razvijena teška industrija, svi važniji poljoprivredno industrijski kombinati nalazili su se na teritoriju Hrvatske.
Jaka prehrambena industrija, Podravka, Kraš, Klara, Kandit, Gavrilović, sve to se nalazilo u Hrvatskoj. Elektroindustrija, tekstilna industrija, industrija obuće, Jugosplastika, sve smo imali. Imali smo i industriju nafte. I platforme za bušenje plina smo imali. Imali smo puno. Imali smo i ogroman stambeni fond, koji je kasnije rasprodan. Novac je negdje završio, zar ne?
Zagrebačko sveučilište sa svojim fakultetima, strojarstvom, medicinom, RGN, Kemijskim fakultetom, bilo je jedno od najcjenjenijih sveučilišta u Europi. Razvijen sustav javnog zdravstva pružao je solidnu zdravstvenu skrb građanima. Na obali su sagrađena moderna hotelska naselja, turizam je cvao.
S time smo ušli u samostalnost, te davne 1990 godine. S devedeset postotnom odlukom građana izraženom na referendumom.
Povratnici
Nekako u to vrijeme počeli su slijetati avioni na Pleso, a iz aviona su izlazili ofucani tipovi, ispijenih lica, pokrpanih hlača, čudnog, arhaičnog govora. Počeo je priliv domoljuba, oni koji su davnih godina emigrirali iz Hrvatske, pa su po svijetu radili kao radnici, konobari, picmajstori, a neki su bili samo kriminalci, ubojice, koji su eto svi imali zajednički nazivnik.
Voljeli su Hrvatsku. Voljeli su je više od vas i od mene. Voljeli su Hrvatsku toliko da su je napustili u ranoj mladosti, a mi koji smo u Hrvatskoj ostali živjeti, graditi je, mi smo je izgleda voljeli manje. Nepismeni seljačići koji su golobradi odbijali ići u vojsku, jer su negdje grijući se uz komin, slušali priče krezubih guslara o lošem položaju Hrvatske u Jugoslaviji, pobjegli su preko granice, kičma im je godinama pucala na bauštelama, čvornovate ruke jedva su se potpisali znale. Tada su se, te devedesete, vratili. Kao spasitelji Hrvatske.
A mi, mi smo ih čekali, davali im čast, mast i vlast.
Svakodnevno su novopridošle junake i domoljube koji su dolazili iz nekih skrivenih vukojebina u Kanadi, Njemačkoj, Austriji, Australiji prikazivali na televiziji. Triumfalno, kao da se u Hrvasku vratio Nikola Tesla, ili Žarko Dolinar.
Kada sam na televiziji ugledao prvi puta Ivana Milasa, kojem su uspjeli privezati kravatu na raskopčanu košulju i stavili mu iglu za kravatu, kako stoji kraj jednako odjevenog dugogodišnjeg zatvorenika Vlade Šeksa, ustao sam i svoju pažljivo i strastveno skupljanu kolekciju zlatnih igli za kravatu bacio u smeće. Da ih više ne vidim.
Dobri, a nepismeni Stjepan Sulimanac davao je intervjue u kojima je neka strarina iznosila svoju viziju Hrvatske. Krčmar iz Austrije procijenio je kilu mozga na dvije marke. Ivica Mudrinić ukazao se kao vlasnik nekakvih patenata iz Kanade, uletio u ogroman stan i na ogromne vrlo unosne funkcije da bi kao vrhunac karijere prodao svu infrastrukturu telefonije i komunikacija Nijemcima, koji su ga u znak zahvalnosti postavili za direktora poduzeća koje u vlasništvu ima svu infrastrukturu, a da je nije trebalo imati.
Svi su oni proglašavani vrhunskim domoljubima, koji su Hrvatsku voljeli iz daljine. Dok je mijesio tijesto za pizzu Margheritu, Gojko Šušak sanjao je o Hrvatskoj. Do Zemuna. Sa udaljenosti od osam tisuća kilometara. A mi, mi smo ih čekali, davali im čast, mast i vlast.
Sada mi ostaje samo maštati, što bi bilo da je bilo
Nikad nisam vidio taj domoljubometar, ali on je bio kažu, pohranjen negdje na Pantovčaku, pa je tamo procijenjeno tko je Hrvatskoj dragocjeniji.
Nije bilo upitno jel Hrvatskoj više znači neki profesor doktor strojarstva, ili uvaženi primarijus, od recimo Mira Barešića koji je hrabro ušao u ambasadu Jugoslavije i ubio ambasadora.
Miro Barešić je u ta vremena pizao ko profesor strojarstva i primarijus zajedno. U stvari, bio je teži koju deku više.
Govnu brat
Bila su to vremena kad je primitivizam prevladao pamet, intelekt, znanje.
Sve ovo što se događalo dalje, samo je zgrada koja je sagrađena na temeljima primitivizma, neznanja i pohlepe.
Bilo je to vrijeme koje možemo nazvati ishodištem organizirane pljačke Hrvatske.
Pijem hladno pivo. Buka je u birtiji, žagor, a ja ne čujem. Jer maštam. Misli su odletjele.
U to vrijeme je HDZ uspostavio vladavinu i sustav savršene pljačke, koji se s godinama razvijao. Što bi bilo da je u tom trenutku HDZ sve društvene snage i umijeće usmjerio na organizaciju i sustav pravde i poštenja?
Bili bi Švicarska.
A ovako, ovako smo samo govnu brat.
