Stresno je biti predsjednik republike.
Još kada se radi o strateški važnoj državi kao što je Hrvatska, posao predsjednika je životinjski naporan.
Samo rijetki bi to mogli izdržat. Jebenica od posla. Sve to radit za mizernih dvadeset i pet tisuća kuna.
Lijepit pločice, pucat iz puške, po cijele dane gazit strojevim korakom, farbat stan, trčkarat i lovit za rukav predsjednike drugih država, družit se sa kriminalcima i mufljuzima, vozit brodove, davat izjave o stvarima koje ne razumiješ, o kojima pojma nemaš niti ćeš imati. Pucat selfije po cijeli dan. Već te prsti bole.
Još te kritiziraju čim otvoriš usta.
K tome stvar otežava što u opisu radnog mjesta niđe ne piše da si i predsjednik u drugim državama sa kojima graničiš.
Pa i tamo moraš ići, obećavati, pričati, davati izjave o stvarima o kojima pojma nemaš.
Ali ti pričaš, pričaš pričaš…
Puno je lakše od kada u uredu imaš svoje kartonske kopije, jer se posao može razdijeliti i među njima, pa najteže odluke i poslove ostavljaš njima, kartonskim kopijama, ionako će sve poslove bolje obaviti od tebe.
Kada se educirati i studirati, napadaju te. Kada se želiš javno stiskati uz nogometaše čvrstih udova, kritiziraju te. Kada želiš na put u Ameriku kritiziraju te, bez imalo samilosti što te čak ni u kuću tamo nisu puštali.
Kritiziraju te ikada slaviš rođendane. Kritiziraju te od prvog dana. Kritiziraju te što mislišda ne treba pisati o aferama, kritiziraju te kada kažeš da tko nije zadovoljan, široko mu polje.
Jer sut e zajebali, pa nisu pitali kartonske predsjednike.
Kritiziraju te i kada primaš ljude koje niko pošten ni pozdravio ne bi. Kritiziraju te kada seliš ured na sto kilometara od kuće. Kada usvojviš pesa, kritiziraju te.
Kada o ugnjetavanju žena ne kažeš ništa, kritiziraju te.
Kada ostaviš vrećicu sa hranom na kontejenru za smeće, kritiziraju te.
Kada pojedeš malo lososa, kritiziraju te.
Jebeno je biti predsjednik.
Ni opustit se nemreš da ti se orjunaši ne smiju.
Niti pjevati ne smiješ razgaljenim Čitlučanima.
