Sutra je rođendan.
Sto trideset i prvi.
Mihovil Pavlek – Miškina.
Seljački književnik rođen 24.09.1987. u Đelekovcu, ubijen u Staroj Gradišci 11.06.1942.
Seljak, književnik, pjesnik, političar. Velikan HSS-a.
Velikan Podravine, velikan borbe za pravdu i pravo seljaka.
Čovjek koji je živio za ideju, čovjek koji je svojim djelima i političkim djelovanjem obilježio predratno razdoblje u Kraljevini Jugoslaviji.
»Kad sve to vidiš, reci i napiši, vikni i krikni, da te svi čuju: kakova pravica! Nema je. Krivica, krivica na svakom koraku i samo krivica. Krivicu je teško trpjeti. Kad ju se spozna, buni se u pravom čovjeku duša. A spozna ju, kad ju vidi. Tko ju ne pozna, ne vidi, ne osjeća, taj danas nije čovjek, jer je ili glup ili sebičan, a takovi ne stvaraju napredak, nego oni, koji su pravi i pošteni. Takove prave i poštene mi trebamo, takove i tražimo, pa zato naprijed, dok ih sve ne nađemo i okupimo da svi onda u zajednici, sa svima pravim i poštenim ljudima iz sela i grada uredimo u ljudskoj zajednici ljudski život i nađemo – socijalnu pravicu.«
To je zapravo Miškinin socijalni i politički i književni program. Životni credo.
On Mihovil Pavlek – Miškina, neuk, samouk, imao je savršenu interakciju sa grupom Zemlja, koju su činili najveći Hrvatski intelektualci toga vremena:
Osnivači grupe Zemlja iz 1929. bili su: Antun Augustinčić (kipar), Vinko Grdan (slikar), Krsto Hegedušić (slikar), Drago Ibler (arhitekt), Leo Junek (slikar), Frano Kršinić (kipar), Omer Mujadžić (slikar), Oton Postružnik (slikar), Kamilo Ružička (slikar) i Ivan Tabaković (slikar).
Članovi koji su se grupi Zemlja pridružili naknadno bili su: Marijan Detoni, Ivan Generalić, Željko Hegedušić, Fedor Vaić, Vilim Svečnjak, Edo Kovačević, Branka Hegedušić-Frangeš, Ernest Tomašević, Lavoslav Horvat, Stjepan Planić i Mladen Kauzlarić. te gosti grupe Zemlja, Otti Berger, Petar Franjić, Drago Galić, Stjepan Gomboš, M. Gvozdanović, N. Kostić, Antun Mezdjić, Aleksander Mikloš, Franjo Mraz, Josip Pičman, Danilo Raušević, Petar Smajić, Zdenko Strižić, Radna grupa Zagreb.
Na početku 1940. u članku Mjesto čestitke k Novoj Godini, Miškina piše:
»Sad opet imademo Hrvatsku i u njoj skoro podpunu narodnu vlast. Ona radi. U Zagrebu se vide velike promjene, a(li) po selima isti ili bar jednaki činovnici kao i prije – i po općinama i žandarmskim kasarnama, i u crkvi i školi – makar s njima narod već više godina ratuje. Gdje-gdje drugačije govore, pa i pjevaju, ali paragrafe jednako navijaju.«
Ovaj članak baš i nije dobro prihvatilo tadašnje vodstvo HSS-a, pa se čini da mu je odreknuta i suradnja u Seljačkoj slozi, jer sada cijelo vodstvo HSS-a počinje surađivati s beogradskom vladom pa su mu i tonovi znatno pomirljiviji nego ranije kada je bio u opoziciji.
Početkom 1942. uhapšen je, prema direktnom nalogu Ante Pavelića te sproveden u logor, bilo je pokušaja da se Miškina oslobodi, u direktnim razgovorima sa Pavelićem.
Pa tako imamo svjedočanstvo o tome:
‘Pavelić nas je primio i ja sam ga zamolio da mi kaže šta je sa Miškinom i da bi ga trebalo pustiti. Pavelić mi nije ništa odgovorio nego je otvorio svoju ladicu, izvadio pismo i pročitao mi ga. U pismu je stajalo da mi sve radimo da se ovdje u Podravini raširi ustaški pokret, ali mi ništa ne možemo dok je tu komunist Miškina jer on djeluje na narod pa ga se mora obavezno maknuti. Potpisali su to pismo Ivan Kraljić i župnik Pavunić.’… ‘Mi smo šuteći izašli iz poglavnikovog kabineta, ali sam ja još nešto htio reći Paveliću pa sam se vratio u kabinet. Kada sam otvorio vrata, našao sam Pavelića kod telefona i upravo je govorio da se Miškina ima odmah likvidirati. Jasno, da nisam više govorio o Miškini nego sam ga zamolio uslugu za jednog svog poznanika.’
Kao Službeno mjesto Miškinina ubojstva navodi se logor Jasenovac, a kao dan vjerojatno 6. lipnja 1942. godine. No povjesničar dr. sc. Davor Kovačić u svojim istraživanjima navodi da je Miškina bio jedna od najpoznatijih osoba zatočenih u logoru Stara Gradiška te dokazuje da je on tamo i ubijen. Prema njemu, “bivši logoraš Šime Klaić smatra da su Miškinu ubili Nikola Gagro i Dinko Šakić između 5. i 10. srpnja 1942. godine u Staroj Gradiški, a to su mu potvrdili, kako je rekao, i neke ustaše koji su se hvalili kako znaju o tome. Klaić je također rekao da su logoraši bili ustašama ‘divljač za odstrijel’ jer su ih mogli ubijati kako god su htjeli, a da zbog toga nikome ne odgovaraju.” I još jedan detalj navodi: „Pojedini preživjeli zatočenici i danas tvrde kako su čuli da je Miškina ubijen u Jasenovcu, zajedno sa slikarom iz Sarajeva Danijelom Ozmom.
Miškina bio dosljedni sljedbenik ideja i načina rada brače Radič, opredijelivši se za nenasilnu, ali vrlo intenzivnu borbu za socijalne pravice. Njegov utjecaj na cijeli politički život Podravine bio je pregolem i sigurno je njegova tragična smrt gurnula mnoge neopredijeljene članove HSS-a prema suradnji s komunistima i partizanima.
I tako, velikana hrvatske povijesti, čovjeka koji je živio istinu, ubio je najvjerojatnije, čak ako i nije, sigurno je imao ušečća u njegovoj smrti, kao i u smrtima desetina tisuća drugih, nevinih ljudi, Dinko Šakić.
Danas od mnogih Hrvata slavljen.
Ali, Mihovil Pavlek Miškina neće nikada biti zaboravljen.
Djelo Mihovila Pavleka Miškine i danas smeta mnogima, kao što je smetalo ustašama i Paveliću. Njegova žrtva, njegovo mučko ubojstvo u logoru, na državnoj televiziji, HRT proglašava se, običnom smrću.
Ali, ne, nije Mihovil Pavlek Miškina umro zalud. Kad tad, ljudi će shvatiti njegovu žrtvu i bijedu onih koji su počinili sve da padne u zaborav!
