Hodate po cesti.
Prilazi vam čovjek, televizija, sa mikrofonom u ruci, pozdravlja i pristojno moli da navedete desetak – petnaestak riječi koje vas asociraju na lošu situaciju i bijedan život u Hrvatskoj.
Ja bi nabrojio slijedeće, naravno svaki ima ono što smatra najbitnijim:
Nezaposlenost, Nestručnost, Neškolovanost kadrova, Socijalna nesigurnost, Zdravstvena zaštita, Iseljavanje, Slavonija, Mirovine, Industrija, Visoki porezi, PDV, odumiranje sela, Poljoprivreda, Turizam, Stočarstvo, Pravosuđe, Nedostatak investicija, Sud, Izborni zakon, Broj županija i gradova, Državni aparat, Poduzeća
Dakle, riječi koje su podebljane tražio sam u intervjuu gospođe Dalije Orešković. Probajte i Vi, porazno je vjerujte mi!
Riječ investicija spomenuta je jedan puta, pravosuđe se spominje u kontekstu koji, po meni nije bitan.
Ostalo se ne spominje, NITI JEDNOM!
Pa o čemu se onda radi?
Samo šarena laža!
Evo, pa gledajte!
Prije pola godine Dalija Orešković je najavila, a prošle subote i osnovala političku stranku. Nazvala ju je Start. U njezinom šestočlanom predsjedništvu trojica su mladih politologa – bivši aktivist GONG-a Duje Prkut, Stjepan Perko i Tonči Talaja, zatim bivša članica Povjerenstva za sukob interesa Branka Lukačević Gregić, suosnivačica Udruge Franak odvjetnica Nicole Kwiatkowski, te sveučilišna profesorica arhitekture Marina Pavković
S Dalijom Orešković smo o upravo utemeljenoj stranci razgovarali u njezinom odvjetničkom uredu u središtu Zagreba jer stranačkih prostorija još nema.
Jedno od temeljnih načela vašeg političkog djelovanja, kako najavljujete, bit će transparentnost. Zašto ste osnivačku skupštinu stranke Start održali bez novinara? Komentatori već primjećuju da je zadnja stranka osnovana u takvoj konspiraciji HDZ, 1989?
– Od prvog dana otkako sam rekla da ću ući u politiku govorim da je osnivanje stranke administrativna nužnost i tehnička stvar. Postupila sam upravo onako kako sam i najavljivala. Raditi pompu od toga što smo se okupili i održali osnivačku skupštinu znači da nam je forma važnija od sadržaja. Željeli smo poslati poruku da promišljamo izvan uobičajenih okvira i načina na koji su se navikle ponašati druge stranke. Uostalom, za skupštine kakve su održale druge stranke potrebno je potrošiti puno više. Nakon što se naša stranka registrira, prvu financijsku podršku zatražit ćemo i primiti od članova naših obitelji i prijatelja. Primjerice, ako moj otac kao umirovljenik donira 500 kuna što je za njegove prilike puno, smatram da smo dužni dobro promisliti o prioritetima prilikom trošenja. Nije li bolje da koristimo naše vrijeme i novac za put u najnerazvijenije dijelove Hrvatske kako bismo građane neposredno pitali što ih muči i kako možemo stvari zajedno promijeniti nego da mediji s osnivačke skupštine izvještavaju javnost o tome što smo na stranačkom sastanku jeli i pili.
U predsjedništvu Starta kao ni među osam članova Velikog vijeća nemate nikoga sa značajnijim političkim iskustvom. Zašto baš ti ljudi i bi li vam ipak bio koristan netko s političkim iskustvom?
– Ideja je da se okupe ljudi s profesionalnim i osobnim integritetom. Ako želimo pokazati novo lice Hrvatske, onda to novo lice uistinu moraju nositi neki novi, mlađi ljudi koji dosad nisu bili na nekim političkim funkcijama. Na stranačku strukturu gledamo kao na ispunjavanje minimalnih uvjeta kako bi stranka nakon registracije imala pravnu osobnost, transakcijski račun i internetsku stranicu putem koje će pružati javnosti više informacija. Naše unutarstranačko funkcioniranje i način djelovanja bit će drugačiji od načina na koji funkcioniraju ostale stranke.
Kako drugačiji?
– Želimo djelovati kao mobilizacijski pokret koji će k sebi privlačiti sve one koji svojom javnom riječju, imenom i prezimenom žele sudjelovati u kreiranju vizije hrvatske države u nadolazećoj budućnosti. To znači da se nećemo fokusirati na ispisivanje samo izbornog programa koji će se realizirati u jednom mandatnom razdoblju pojedine vlasti nego ćemo krenuti od toga što je naša vizija u budućnosti i što bismo mi voljeli da o Hrvatskoj možemo reći u trenutku kad naša djeca dođu u naše godine. Hrvatskoj nedostaje sustavna, dugoročna razvojna politika.
Međutim, da bi bile učinkovite, političke stranke moraju imati čvrstu strukturu, hijerarhiju, jasne unutarnje procedure i unutarstranačku disciplinu. Iz ovoga što govorite nije jasno što ste osnovali – stranku ili pokret?
– I prije osnivanja stranke bilo je jasno da ćemo surađivati i s nezavisnim pojedincima koji već postoje na političkoj sceni bilo da obnašaju dužnost u Saboru, ili u jedinicama lokalne i regionalne samouprave kao što je primjerice Marko Torjanac. Također ćemo u našim programskim savjetima okupljati stručnjake iz različitih područja koji djeluju na fakultetima i institutima da nam pomognu u oblikovanju pojedinih dijelova izbornih politika i programa. Već sad postoje razgovori o tome da se i na našim izbornim listama nađu i ljudi koji neće biti članovi Starta već nestranački pojedinci koji će u političkom životu predstavljati onaj javni i društveni kapital koje njihovo ime i prezime nosi. Želimo – i to je i dio našeg identiteta – uvažavanje neovisnosti svakog pojedinca, međusobnih razlika koje raspravljamo kroz otvoreni javni dijalog kako bismo tražili ponajbolja rješenja. Međutim, što se same stranke tiče, Start će imati i jasne ideološke, svjetonazorske i ekonomske odrednice.
Kad smo već kod toga, koje su to ideološke, svjetonazorske i ekonomske odrednice Starta. Gdje se pozicionirate na političkom spektru?
– To bi bilo od centra prema lijevo.
Koliko lijevo?
– Pokušaji da se na taj način etiketiramo su promašeni. Mislim da su tradicionalne etikete koje se drže neke teorijske zadanosti kao “socijalnodemokratsko”, ili “socijalnoliberalno” u današnje vrijeme pomalo zastarjele. Politike koje se drže uskog spektra tih etiketa neće moći pronaći odgovore na probleme i izazove s kojima se Hrvatska danas suočava. Rekla bih ovako – u vrijednosnom smislu poštujemo civilizacijske vrijednosti koje su razvijenim društvima samorazumljive. U ekonomskom smislu danas ne možemo imati isključivo lijevo stajalište prema kojem je država ta koja određuje gospodarski tempo, planira i određuje kako će se odvijati gospodarski procesi, niti možemo sve prepustiti tržišnoj samoregulaciji. Dakle, potrebno je pronaći određeni balans. I u ideološkom i u ekonomskom smislu težimo skandinavskom modelu socijaldemokracije. U Hrvatskoj je, međutim, iluzorno razgovarati o bilo kakvoj gospodarskoj politici i detaljnom propisivanju modaliteta njezine provedbe ako ne postoji učinkovit zakonodavni i institucionalni okvir za njezinu provedbu.
Ako je iluzorno, zašto onda ulazite u političku arenu?
– Važno je da osvijestimo, a nisam sigurna da smo toga dovoljno svjesni, da sve razine i sve grane državne vlasti u Hrvatskoj pokazuju vrlo ozbiljan stupanj dekadencije i neizvršavanja zadaća onako kako je to Ustavom i zakonima propisano, a u takvim okolnostima ni jedan ekonomski program ne može ostvariti cilj. Svjedoci smo da se u procesu donošenja zakona primjećuje izrazit utjecaj klijentelističkih i ortačkih skupina koje dominantno utječu na sadržaj pojedinih zakonodavnih rješenja. U pravosuđu vidimo dramatične primjere nejednakosti. Ni jedan gospodarski subjekt koji dođe na sud ne može se pouzdati da će svoja potraživanja i investicije moći zaštititi kroz sudski postupak u nekom razumnom roku. Na tržištu ne postoji jednakost šansi jer u javnim natječajima gotovo i nema odabira provedenih bez utjecaja sa strane. A, posebno je zabrinjavajuće da je porezni i inspekcijski nadzor prečesto usmjeren prema gotovo banalnim prijestupima. Porezna i inspekcijska represija koriste se da se male i srednje poduzetnike gotovo eliminira iz tržišne utakmice dok se moćne klijentelističke strukture koje vrte najveći promet nikad ne propituje. Želim reći da nema provedbe ekonomskog programa bez temeljitog “reseta” institucija. A glavne smjernice ekonomskog program itekako imamo.
To što govorite zvuči kao neka varijanta socijalnoliberalnog programa.
– Mislim da ste na dobrom tragu.
Antikorupcija je u Hrvatskoj popularna i vrlo potentna politička tema. Imamo i jednog suca Mislava Kolakušića koji je utemeljio udrugu, nazvao je “Antikorupcija” i putuje Hrvatskom i omasovljuje je. Kakvi su izgledi za suradnju Starta i Kolakušićeve udruge?
– Suca Kolakušića mogu podržati u onom dijelu u kojem govori o problemima koji proizlaze iz pojedinih zakona, dobrim dijelom se slažem s njegovom analizom zakona o Agrokoru i Zakona o predstečajnim nagodbama, slažem se i s jednim dijelom njegovih analiza Ovršnog zakona, ali ako je cilj njegovih aktivnosti politički angažman, onda mislim da djelovanje putem udruge nije dobar put. Naime, udruga ne bi trebala služiti kao platforma preko koje će se provoditi zapravo prikrivena politička kampanja.
A radi li se tu o prikrivenoj političkoj kampanji sa sudačke pozicije?
– Nisam sa sucem Kolakušićem osobno komunicirala i ne znam kakvi su mu planovi…
Ako se on u nekom trenutku razotkrije i otvoreno uđe u politiku, kakvi su izgledi za suradnju s njim?
– Nije mi poznato tko su Kolakušićevi suradnici niti su mi poznata njegova polazišta u svjetonazorskim i ekonomskim temama tako da nisam sigurna da se u tome smislu može poistovjetiti s nama.
Približili su vam se saborski zastupnici Bojan Glavašević i Marko Vučetić. Ako dobiju trećega, hoće li Start i prije nego izađe na izbore dobiti svoj saborski klub?
– Neće.
Kardinal Josip Bozanić je u povodu Međunarodnog dana Holokausta prvi put izričito osudio NDH. Kako gledate na taj potez?
– Šteta što je Katoličkoj crkvi trebalo toliko dugo vremena da se počne drugačije određivati prema nesretnim i zlim režimima s kojima se pojedine desne i konzervativne struje poistovjećuju. Mislim da je Crkva iz nekih svojih interesa predugo žmirila na ono što se događa i da je ovakav govor trebao doći puno ranije. Ovo je možda početak dezinfekcije javnog prostora i javnog govora. Nadam se da za to nije prekasno.
Smatrate li da se Katolička crkva isuviše upliće u politički život u Hrvatskoj?
– Da, upliće se na različite načine i to nije dobro ni za državu, ni za Crkvu, ni za vjernike. A tu posebno mislim na prvi red na misama u kojem na rezerviranim mjestima sjede osobe poput Milana Bandića, što je negacija svega onoga zbog čega istinski vjernici dolaze u crkvu. Nadam se da je to počela shvaćati i Katolička crkva. Vjeronauku nije mjesto u školi jer se o vjeri mora učiti u vjerskim institucijama, a ne u školi. Mislim da je odnos između hrvatske države i Crkve u kontekstu Vatikanskih ugovora potrebno detaljno preispitati i da to treba učiniti u atmosferi dijaloga.
Kako kad Katolička crkva ponavlja da rasprava o reviziji ugovora ne odlazi u obzir?
– Vatikanski ugovori i problematika koja iz njih proizlazi treba se početi rješavati izravno sa samim Vatikanom.
