Kada bih se iznova rodio, bio bih kalafat. Zanimanje iz snova. Negdje uz obalu, drveni brod, koji svaki dan raste pod mojim rukama. Sitni detalji koji se rade satima, ali nema veze, vrijeme stoji. Brod, drveni, jednog dana će zaploviti, rebra od prave hrastovine nadživjeti će i mene i kupca. Prova će čvrsto sjeći valove, krma se propinjati, tresti se od vožnje niz orcu.
Brodograditelj.
Koliko dostojanstva u toj riječi. Stvaratelj razvoja, novih otkrića, novih doživljaja, novih saznanja.
Oduvijek e časno bili biti brodograditelj. Ono što si napravio, obišlo je svijet, ljudi su se divili radu tvojih ruku, nesvjesno, ali jesu.
Moja slika brodograditelja jako tamni. U nepovrat.
Svakoga dana sve sam više zapanjen, kako se moja predodžba mijenja.
Valjda je to životno iskustvo?
Ili je ipak nešto drugo.
Oduvijek su metalci bili nositelji progresa. Čak i u glazbi!
Metalski radnici, čvrsti, grubi, čvornovatih ruku, iskrzanih od teškog rada, ali čvrstog stava i pošteni.
Jebiga, i ta se predodžba promijenila.
Pula se trese. Već danima.
Tresla se radi štrajka brodograditelja Uljanika. Javnost se solidarizirala sa ljudima koji su radili ali nisu dobili plaće.
To je osnovana postavka.
No, pogledajmo malo sa moje točke gledanja.
Brodograditelji u Uljaniku, pišem sada samo o njima, čine skoro pedeset posto u vlasničkoj strukturi poduzeća.
Proizvodnja je padala, brodogradnja je već četvrt stoljeća u krizi, a oni nisu poduzeli ama baš ništa. Nula. Kao i svako poduzeće, naročito državno, u Uljaniku postoji barem nekoliko sindikata, zašto nekoliko, naravno, svima je jasno, potrebno je na neradničku sisu uvalit što više ljudi.
Ti sindikati kurcem nisu makli cijelo ovo vrijeme, jer je svake godine država ubrizgavala dvije stotine miliona kuna u njihovo poduzeće. Naših novaca, dobro, i njih nekoliko tisuća, premda se njihovo učešće u ubrizganom novcu mjeri promilima, točnije jedan promil.
Nisu se organizirali, nisu napravili ona nekakve udruge dioničara, nisu se koprcali nisu ništa.
Jer je plaća dolazila.
Po sistemu radio, ne radio, svira mi radio.
Tek kada je plaća izostala, onda su se sjetili. Onda su shvatili gdje žive.
Nakon dvadeset i pet godina.
Odjednom su progledali i shvatili da njihove dionice koje su spremljene negdje u ladici, navedene u oporukama, vrijede kurac.
Nula, Mogu sa njima dupe obrisati. Sve puste emisije, svi članci koji su pisani u ovih četvrt stoljeća o krizi u brodogradnji Hrvatske, njih se nisu ticali.
Jer su dobivali plaću. Nisu željeni niti prihvatiti i maka r pomisao o restrukturiranju takve grdosije od poduzeća, smještene u centru grada, kojom bi se veći dio radnika preškolovao, pa radio neke druge poslove.
Ne, oni to ne žele. Oni žele raditi brodove. Za drugo ih boli kurac. A brodova nema. Ono što bi još mogli napravit, ne žele, čak i ne dopuštaju kooperantima brodovlasnika da napravi posao koji oni i ne rade.
Oni žele plaće.
Sve to smo gledali ovih dana, detalji su jasni. Namjerno ne pišem o očigledoj pljački poduzeća kroz Uljanik Plovidbu, namjerno ne spominjem niti Jakovčića, niti IDS, a niti Končara. Jer to sada nije tema.
Ako njima taj lopovluk nije bio tema u četvrt stoljeća, jebe se i meni.
Jebalo se i njima, jer su plaće iz vašeg i mojeg džepa sjedale u njihov džep.
Biti će i plaća, obećana za osmi mjesec, u kojemu nisu radili ništa. Nula. Jer im to omogućava nekakav jebeni zakon i nekakav jebeni kolektivni ugovor.
Zašto su išli plakati kod Plenkovića, koji ih po mojem, nikada nije smio primiti?
Jer je država vlasnik 20% dionica? A država nema love.
Zašto nisu došli plakati recimo u Adris grupu, koja je vlasnik 15% dionica, a love ima, jer svi puše.
Čak i oni koji ne puše, u ovoj zemlji su popušili?
Nekada su metalci, kada su bili nezadovoljni, pjevali Internacionalu i Bandieru rossu, danas pjevaju Thompsona.
Mislim da je jedan od najgorih oblika lopovluka koji je dosta uobičajen u ovom društvu, neisplata plaća radnicima koji su posao napravili.
Ja Uljaniku pare za plaće ne bih dao.
Jer nisu napravili ništa. Ne samo u poslu, nego nisu napravili ništa i za budućnost Uljanika u bilo kojem obliku.
Jer su dobivali plaću, svakako preveliku za ono što rade već četvrt stoljeća.
Tu stajem i obraćam vam se pitanjem.
Podsjeća li vas to na nešto. Ali strašno podsjeća? Ne?
Niste se niti u jednom trenutku sjetili da bi na recimo, parkiralištu pred zgradom Uljanika mogao osvanuti šator?
Nakon što ne bude plaća za rujan?
Obrazac ponašanja je toliko identičan sa obrascem ponašanja branitelja svega i svačega, da ostaje samo nadati se, da će jednoga dana i za braniteljske mirovine presahnuti izvori love.
