Vaš dosje se sigurno nije izgubio! Pa zato budite mirni!

Penzija. Zadnja faza života, vrijeme smiraja, zasluženog odmora, nakon pustih godina rada, prije toga školovanja, briga za egzistenciju.

Stanje koje je svakim danom umjesto sve bliža, svakim je danom sve dalje. Neprekidno drkanje oko uvjeta odlaska u mirovinu, u formi nekakvih mirovinskih reformi, dovelo je do toga, da već oronuli ljudi, sivih lica, staklastih pogleda koji se ujutro guraju u tramvajima odlazeći na posao, na upit, Kada misliš u penziju?  Letargično odgovore Ne znam.

Jer, nikada ne znaš što ti nosi sutra.

Naročito u Hrvatskoj.

Tko zna što će oni gore, na Markovom trgu izglasati, hoće li, a naravno da hoće, imati kvoruma za izglasat nekakvu kretensku odluku kojom će dodatno sjebati tvoj život.

Jer, sve se te odluke koji oni izglasavaju, više-manje ne odnose na njih.

Pa većinu boli kurac.

Glasaju kako im nekakav trtljavi bodul odredi na njihovom klubu, nema tu puno mozga.

Ruka, ej, ruka je bitna. Desnica ruka! Desanka Šakić je tim drkadžijama najvažnija!

Glavu može ostavit doma, pa ionako se ne bi ni vidjelo, ali ruku, ruku mora ponest, za glasanje.

Valjda zato nikada nisam nikad vidio saborskog zastupnika, invalida bez ruku.

Koji ćeš kurac u Saboru, ako nemreš glasat što ti naredi trtljo sa otoka?

Da, i neke druge stranke imaju šefove klubova bodule, zar ne?

Niti jedan zastupnik, a niti zastupnica, neće u penziji čekati da mu djeca u nedjelju donesu dvije vreće PVC boca, kako bi mogao kupiti štrucu kruha.

Ni jedan zastupnik niti zastupnica neće u vrtiću ili jaslicama raditi od šezdesete godine, imati po petnaestak djece u grupi, djece malene i nemoćne kojoj mora biti na pomoć

A noge bole, vene pucaju, ruke malaksaju, dok nježno grle te male životiće.

Niti jedan zastupnik, ali niti jedna zastupnica, neće vući debeli šlauf po cesti i prati cestu ranom zorom u šezdeset i petoj, niti će gurati kontejnere od spremišta do kamiona, sa šezdeset i sedam godina. Nijedan od tih besprizornika neće biti zidarski konobar, niti će sa šezdeset i četiri po cijeli dan biti na miješalici.

Četiri lopate šodra, jedna lopata cementa.

A većina tih konjina bi po svojim stvarnim kvalifikacijama, teško i te poslove radila.

Sve to mi napada na um, nadrkanom, danas nikako sjesti i napisati koju riječ.

Jer sam zgranut. Jer sam šokiran.

Jer sam u kurcu.

Iskreno, jebe me se to je koga slušo, piso SMS-e, koji je političar, koji je gradonačelnik, koji je akademik uvlačio isušeni pimpač, nakon što se naguto viagre poznatim starletama, manekenkama, poduzetnicama i kako se već sav taj kurveraj zove.

Nekako mi je i normalno da je iz arhive DORH-a nestala dokumentacija o Vasinoj ulozi u svemu tome.

Čudilo bi me da nije.

Pročitajte i ovo:

Afera SMS: Ujeo vuk magare

Pročitajte i ovo:

Prodavači muda pod bubrege vještače SMS-ove

Jer ovo je država lopovluka, a velika većina stanovnika jesu lopovi. Koji uvijek i iznova biraju lopove.

Pa neće lopov izabrat poštenog čovjeka. Niti pošten čovjek lopova.

Pa će najebat radnici nekakve firme za seljenje, koji su selili arhivu.

Ko i obično najebati će seljaci.

Nekako mi je i normalno da najebu ti seljaci, a ne kreten koji je fajlu drpio i iznio van i bacijo je negdje u kontejner, gdje ga čeka šezdeset i šestogodišnji čilager koji gura kontejner do kamiona, i važno udari po oplati kamiona, kada je kontejner ispražnjen.

Što me sjebalo?

Nije me sjebala ni tona i pol novaca koje je Vasin brat donijo iz Australije, a da niko nije ništa vidijo.

I to je moguće, jer ondašnji carinici, a sada porezni inspektori, znamo da ne gledaju veliku lovu, jer znaju da bi tu moglo biti i za njih.

Oni gledaju dvije kune, do maksimalno dvadeset.

Pa ti jebu majku, zatvore lokal, opale ti globu da se sedam života nemreš oporavit.

Pička ti materina, napravio si četiri kune razlike, majmune jedan, pa tu nema ni za mene ništa!

Pa ti zatvore lokal, jer nema razlike ni za njih počastit.

Ne, nije me razjebalo ni to što je frajer sa soma i dvije stotine eura plaćom vrtio milijune, jer to je sve odavno viđeno.

Tip je naprosto krimos i lopina, pa su mu te vještine u opisu radnog mjesta.

Sjebalo me, kada sam lijepo pročitao jedu rečenicu.

Otišo je u mirovinu sa 33 godine.

Trideset i tri.

Pa jebem ti mater i životu i državi i zakonima, koji to posao radiš, da nakon završenog zanata, sa osamnaest, pa te još naguze da ideš u JNA, godinu i pol, jer nisi završio faks, dakle počneš raditi sa dvadeset, a. sa trideset i tri ideš u penziju?

Kad god ga se spomene, onda se priča da je nekog ranjenika izvlačio pod vatrom šest sati.

Pa u kurac, bio je vojnik, to mu je bio i posao. Dakle, samo je dobro obavio svoj posao.

Lijepo, izgleda da je to dovoljno za onda otić u penziju, u dobi kada su neki njegovi vršnjaci, nakon što su završili fakultete, još uvijek bili nezaposleni, a on već u penziji, a u penziji mlati milione i ne čeka da mu u nedjelju djeca donesu dvije vreće PVC boca.

Pun mi je kurac tih priča o ratu.

Što je sa ljudima, poznajem, jako, jako, jako, dobro poznajem jednoga koji je petnaest godina radio prosječno 410 sati mjesečno?

Majmun je u petnaest godna natuko sati više nego dovoljno za mirovinu. A otišao je u punu, starosnu mirovinu.

Vrijeme je da ovo društvo shvati.

Da liječnici svakodnevno spašavaju tuđe živote, rafalno, bez prestanka. Jer rade svoj posao.

Da perači ceste rade svoj posao. Da ona antipatična brkata baba kontrolorka, samo radi svoj posao. I to dobro.

I nikada, ali nikada se nitko od vas neće pobuniti i reći: Dosta je, gamadi jedna, dosta je više.  Marš na posao! Radio si pet godina, evo ti i osmina penzije pizda ti materina!

Nećete nikada, naravno, jer tko zna, gdje je vaš dosje, koliko je lažnih SMS transkipata u njemu?

Bez brige, vaš dosje nisu selili, nije se izgubio.

Pa zato, budite mirni!