Oduvijek sam volio pisati.
I čitati.
Pročitao sam tisuće knjiga, pamtio, povezivao. Postoji nekoliko knjiga kojima se uvijek iznova vraćam.
To su moje knjige mudrosti.
Ma znam ih napamet, a kada krenem čitati, uhvatim se da čitam i recitiram istovremeno.
Kao kada gledate Balkanskog špijuna, ili Maratonce ili Ko to tamo peva.
No dobro i Tko pjeva zlo ne misli.
Putovao sam puno. Vidio svijeta, živio vani, vidio lijepih, ali i ružnih stvari.
Sve me to formiralo kao čovjeka za kojega apsolutne istine ne postoje. I ništa na svijetu nije promjenjivo.
Tužno je vidjeti, a sve je češće, kako ljudi koji nisu bili nigdje, nisu vidjeli ništa, nisu radili ništa, beskrupulozno nameću svoje mišljenje, od svojim „misli“ rade oltar.
Kojemu se svi trebaju klanjati.
Volim ljude, smijeh, volim dobar humor.
Ne volim podlace, k tome neinteligentne i nedotupavne, a ambiciozne upravno proporcionalno količini svoje podlosti i nedotupavnosti.
E, pa takvim ljudima je posvećen ovaj blog.
Spectator
Svibanj 2018
