Osvanuo sam neki dan u Konzumu. Rijetko idem u trgovine, izbjegavam to u širokom luku.
Hodam ja tako, pa se sudarim sa poznatim licem na kartonskoj lutki.
Ne, nije kartonska Kolinda koja reklamira voćni jogurt.
Zlatko Dalić, sa onom frizurom picolovkom, barem smo to tako nekada zvali, me gleda sa kartona smiješi se i nudi mi za kupit nekakav kurac.
A ja ne kupujem.
Ne kupujem niti namaze, ali mi općenito slabo idu svi drugi proizvodi koje nudi Zlatko Dalić.
Čak ni Thompsona ne slušam.
A Hrvat sam.
A domoljub sam, ali doduše, amaterski.
Inače, ovo nije štorija o Zlatku Daliću, ali ga se malo spominje.
Veli mi čovjek da je negdje čitao da će Hrvatske pošte potpisati, ili su potpisale ugovor sa Zlatkom Dalićem, koji će biti maskota Hrvatske pošte.
Nakon Španjolske, ne znam kakav je više interes pošte.
Pa će Dalić sa picolovkomi grbom HNS-asnimati reklame za poštu, a za to će dobiti pozamašnu lovu.
Tako i treba.
Njemu je sada sezona žetve, barem je bila do Španjolske, a pošti treba neko ko će srat i lagat po televizijama kako je sve lijepo i dobro.
Dakle, Hrvatska pošta, državno preduzeće, stjecište i pribježište uhljeba svih političkih opcija koje su se izredale tijekom ovih dvadeset i pet godina na našoj grbači.
Poduzeće je to, koje bi se trebalo baviti dostavom pošiljki svih vrsta.
Ja sa poštom problema nemam.
Poštar Slavek zna sve, nosi redovito, ako me nema, a ima neki mali paketić, nazove me i pita gdje sam, da ne hodam poslije po njega.
Ako neko dobije sudski poziv, Slavek točno zna u kojoj je fazi nekome sud, jer se sjeća da je pred dva mjeseca nosio poziv istom sretniku koji ima čast osjetiti slasti druženja sa pravosuđem u Hrvata.
Uopće, to je jedan neopisiv događaj.
Svaki puta kada prođe, pozovem ga na kavu, on poziv otkloni, jer Služba je služba, a družba je družba, pa sa onom torbetinom na leđima odjuri prema novom kućnom broju,
praćen mojim Paz’te žene ide poštar, ima kurac oštar, na što se on okrene i kaže Kurac, kurac!
Dalje niz moju ulicu je pošta. Rijetko ulazim tamo, jer naprosto, nemam zašto. Pa sam jednom ipak morao otići.
Sve je dobro i sve je jako uredno, mlada i jedra poštarica me nagnala da zaboravim po što sam došao, pa sam konačno, nakon buljenja u vidljivi dio tijela od minutu dvije, priupitao, A zašto vi ovdje ne držite kruh?
Jer, nema što nema za kupit u pošti.
Ma ljudi moji, ne trebaš niti ići više u dućan. Vrijedne poštarice su pretvorene u trgovkinje, otprilike isto kao što su i mice trafikanticepretvorene u poštarice liferantice paketa, bankarske službenice, prodavačice sladoleda, sokova, kurtona i igrački.
Da je potrajo Todorić, i krv bi bile vadile, sjećate se? O magnetnoj rezonanci u trafikama Tiska, mislim da nije bilo riječi.
Sve na dva kvadrata.
Dakle, moj doživljaj pošte je sasvim ok.
Jebe me se za uhljebe, imam ja jednog panja u obitelji, konjina samo takva, valjda je na oca, a taj je pak neki faktor u ZNA SE adezeju, pa je maloga sa tekstilnom školom, uvalio za bit u pošti. Ali ne da nosi one torbetine, to bi za njega bio prevelik intelektualni napor, nego da lijepo sjedi u nekakvoj referadi, drži noge pod stolom i trola po Internetu.
Dakle, meni kao građaninu, sretnom što živim u Hrvatskoj, je do pred pola godine pošta bila jedno poduzeće o kojem sam mogao reći sve dobro.
Onda sam, kao i većina Hrvata odlučio kupit neko sranje na internetu, kupim ja to, paket ko kutija cipela, taman da Slaveku oštrog kurca ne stane u torbetinu.
Sve sam podatke ostavio. I ime i prezime, i broj kartice, i adresu i broj telefona, i dobijem ja obavijest da će doći za pet dana.
Ja ko ja, od trećeg dana, više ne mičem iz kuće. Prođe Slavek, pozdravi, povedemo kratku ali oštru konverzaciju i ode.
Cijeli dan se kiselim u kući, zovu na kavu, ne mogu, ja čekam paket.
Sutra opet. Opet Slavek, opet oštro popričamo, ode on.
Ja jedim, zvono mi je udaljeno dva metra, a proizvodi buku od sto dB.
I opet ništa.
Pogledam kroz prozor, a na ogradi nekakva obavijest. Zalijepljena pet centimetara, pet jebenih centimetara od zvona.
Na kojoj neko poštanko govno lažljivo, nadrljalo moje ime i prezime, broj pošiljke koji ni Bog nemre pročitat, a dolje je napiso da paket mogu podići u ponedjeljak u pošti kod jedre gospođice, jer nisam bio doma.
A danas je petak, a pošiljka mi je hitna, zato sam je i platio skuplje, jer je imala kraći rok isporuke.
Nazovem ja nekakav broj, koji je napisan na poleđini, javi se neka baba na koju sam se istreso, ni krivu ni dužnu, shvaćam da nije ni njoj lako kada je ovakvi idioti zovu, nakon što im njezini idioti ne predaju pošiljku.
Pitam ja tu babu, pa dobro, dok je ovaj nepismenjaković napiso sve ovo, ime, prezime, adresu, broj pošiljke, mogao je samo pozvoniti na vrata, i već bi bio u kombiju za to vrijeme dok je srico slova.
Gospodine, ja ne znam, odgovori ona.
Naravno da ne znaš, jer si uhljeb i ti i sva tvoja jebena firma, gdje rade idioti kao onaj moj mali iz obitelji.
I poklopim slušalicu.
Kasnije sam saznao, da ti konji već godinama niti ne zvone, nego drljaju te cedulje i zlobno ti je ostave na vrata i odu.
Jebe se njima što ti čekaš, ako ti paket treba, odi u poštu.
Ma nije prošlo ni pet dana, evo mene, gonjen mazohističkim nagonom, opet kupujem na internetu.
Opet ostavim sve podatke opet piše pet dana rok isporuke.
Nakon tri dana dobivam SMS. Pa kažu,
Vaša pošiljka je zaprimljena, dostavu će uslijediti sutra između 12 i 13 sati, ako Vam termin ne odgovara, molimo Vas, kontaktirajte kurira.
I opale oni broj kurira, kojeg mogu zvat i sa njim dogovarat.
Kad, par minuta prije dvanaest, zove mene kurir, pita da li mi odgovara za deset minuta, da će bit kod mene.
Dolazi u bijelom, čistom kombiju, mladić, nasmiješen, predaje mi paket, skenira kod sa njega i odlazi.
Gledam, pa se mislim, e moj Daliću, lakše će ti bit još jedan puta vice šampion svijeta, pa taman da u navali igraju Bernardić, Spectator i Plenković, a da nam je u veznoj liniji Đapić i Hasanbegović, nego ćeš ti svojim likom i picolovkom vratiti povjerenje u Hrvatsku poštu.
Jebe se tebi, uzmi lovu i bjež!
