Danas je lijep dan. Nisam dobio na lotu, jer loto ne igram. Nisam ni upoznao Jennefer Lopez, iako bih to jako htio. Sjedim doma, borim se protiv temperature, tučem je lupocetima, slapovi se slijevaju iz nosa, a opet, danas je lijep dan.
Davno jako davno probudi se Čeh u sred Praga, kroz otvoren prozor čuje glazbu, učinila mu se poznata melodija, pa se sjeti da ju je dosta često slušao na Olimpijadama. Američka himna. Gleda kroz prozor, američki vojnici s ležerno zasukanim rukavima tumaraju pod njegovim prozorom, Sherman tenkovi oru asfalt u centru grada. Stars and Stripes zastava visoko podignuta.
Izlijeće gospodin Franta na cestu, onako u pidžami, Grli vojnike, ljubi ih, skače. Dere se, iz svega glasa, Sloboda, Sloboda. Tip do njega, u pukovničkoj uniformi američke vojske, nasmije se i kaže
Это не свобода, это маскарад, Za one koji se ponose činjenicom da ne čitaju ćirilicu, To nije sloboda, to je maskenbal.
Tako je mene danas naprčio nitko dugi nego predsjednik Vlade. Republike Hrvatske, ne znam, valjda se probudio dobre volje, u stvari ja mislim da se on budi uvijek dobre volje, onako ljubak i simpatičan. Možda su mu krevet u stanu postavili da se ujuto podiže na desnu nogu, nikako lijevu. Jer nije dobro, a nije ni lijepo da se predsjednik Vlade jedne takve države u kojoj što god dodirneš cvjeta cvijeće budi nadrkan. Kaj ne.
I tako, slušam ja radio, HR1, za koji mi kažu da je propagandna podružnica HDZ-a, kad ono dragi i simpatični glas ljupkog i preslatkog premijera. Naravno, izjava puštena u integralnom obliku.
Vraćam njegovu izjavu, slušam, pa opet vraćam. Malo me je sram. Bilo bi me jače sram da je netko tu u sobi uz mene. Ovako sam sam, pa mogu radit što hoću. Mogu i prdac pustiti, nema nikoga. A opet me sram.
Tolike sam članke napisao o teškom životu građana. O kopačima po kontejerima, o neuspješnim spajačima kraja s krajem. A sve te članke sam napisao i objavio. Stvarao, kako to kaže ljupki i slatki Andrej, medijsku atmosferu. Jerbo je i moj portal nekakav medij. I ja serem šest punih godina o teškom životu, o penzionerima koji nemaju prihoda za dulje od petnaest dana, a valja uzeti u obzir da godina ima tristo šezdeset i pet, ponekad i tristo šezdeset i šest. I onda mi Andrej jutros preko radija kaže: Это не свобода, это маскарад.
Tek sada sam shvatio, nakon šest godina pisanja, nakon skoro sedam desetljeća života, da ljudima uopće nije bitna plaća. Nije im bitno hoće li spojiti kraj s krajem.
Bitno im je da nikad nije bilo manje nezaposlenih, Europska unija, euro, Schengen, sva ova strateška postignuća, Indeks A-. I naravno, da im se ne krši Ustav. Jer kad netko krši Ustav, penzići padnu u afan. Okrenu očima i gotovo. Bit će belaja. Odma kreću u štrajk.
A Hrvati žive bolje nego ikada. A nije maskenbal. Nego samo šarena laža. Par stotina bezveznjaka, koji svojim radom u realnom sektoru, kod privatnika, ne bi pizdu ladne vode zaradili, dobilo je plaće od oko 4.000 EUR
Bez obzira na stranačku pripadnost. Povišenje su dobili i zastupnici oporbe. Pa sad kad nešto zabunom serucnu u Saboru, predsjednik Vlade ih pogleda, malo ne nakašlje, pročisti grlo i kaže: Recite vašim biračima kolika vam je plaća.
Domovinski pokret uspio je razguziti za četiri mjeseca.
Kokošare iz oporbe razguzio je samo jednim papirom. Odlukom o nemoralnom povišenju plaće. Od sto glasa, glasa čuti nije. Nitko ni beknijo nije. Njih sedamdesetak konačno su pokazali svoje pravo lice, lice guzice. Jednim papirom. Pa će naravno svi iz opozicije i svi iz pozicije biti uvjereni da Hrvati nikad nisu bolje živjeli, nikad veće plaće, nikad veće mirovine, nikad više zaposlenih, nikad manje nezaposlenih, Europska unija, euro, Schengen, sva ova strateška postignuća i nama netko ide kreirati atmosferu velike krize i katastrofe.
A vi se milly moyi jebite, pa rastite.