Svake godine, otprilike u ovo vrijeme, pred godišnji odmor, dobivam porezno rješenje. Za kuću na moru. Kuću koja je u vlasništvu moje obitelji negdje od vremena Seljačke bune, 1573. U vrijeme kad su Matiju Gupca krunili užarenom krunom, moji preci su se veselili useljenju u novu kuću. Tu su rađani moji djedovi, moj otac, rodio se jedan šibenski biskup, jer mu je materi baš prispilo u vrijeme posjeta mojoj i svojoj obitelji. Pomrli su svi, kuća je danas moja. Kuća je bila sagrađena pedesetak metara od zidina koje su branile mjesto od Turaka. Zidine su nestale, kuća je danas u centru sela. Gradska kuća, nema dvorište, nema vrt, ulaz iz male kalete kojom nitko ne prolazi. Pa nesmetano sjedim u hladu, pijem kavu, pišem, dobacujem prolaznicima, dobacuju i oni meni. Dobra zajebancija.
Znam već napamet, soma kuna porez za kuću, pred sam odlazak na more. Došao je poštar. Državni poštar. Teško mu je pozvoniti na portafon, pa mi reći da siđem, ako se njemu već ne penje. Ostavio mi je onaj rezanac u kasliću. Bez zvona. Jebem ti mater.
Pa ajde u poštu. Poštanski ured u mom naselju. Ogledavam se, gledam u bogati asortiman robe koju prodaju poštari. Ogledavam se, rashladne škrinje nemaju. Ni salatu ne drže. Opet se osvrćem, nije mi jasno. Iznad poštarice nad pultom veliki logo na kojem piše HP. Ipak sam u pošti.
A ja sam mislio da sam u župnom uredu. Police s knjigama, vjerska tematika. Dodatna polica s nekakvim brošuricama, crkvenim dakako. Katoličkim. Nema pravoslavnih, nema ni knjiga o židovstvu, nema ni knjiga koje poučavaju o Kuranu. Čekam na red. Uobičajeno neljubazna poštarica mi prigovara da je rješenje poštar pokušao uručiti u četvrtak, a danas je ponedjeljak, pa je pismo skoro vraćeno, pa eto imam sreće, a na ceduljici piše da će me čekati pet radnih dana. Gledam je i ljubazno pitam, Gospođo jelo vi mene zajebavate, koliko dana? Nemam više strpljenja ni živaca za kretene koji preko kurca rade svoj posao. Piše pet radnih dana. Ja sam došao drugi dan. A konjina nije ni pozvonila da mi uruči pismo. Uzima osobnu kartu, procjenjuje nadrkanu gangstersku facu tipa na slici na osobnoj i simpatičnog i pristalog gospodina pred sobom. Konačno je zaključila da se radi o jednoj te istoj osobi. Dok me gleda, razmišljam, osobna iskaznica je jedina stvar u kojoj smo svi isti. Svi na slikama izgledamo ko kreteni. I oni lijepi i oni ružni. Nadrkani izraz lica, ne daj Bože da bi tko bio nasmiješen, jerbo te fotograf neće slikati za osobnu ako si nasmiješen. Murja ne da. Što se imaš smijati u državi u kojoj je sve za plakati? Ustaje, daje mi pismo. Ali ja nisam gotov. Pokazujem na policu s knjigama i pitam Molim Vas, knjigu, Kulu stražaru. Gleda me s tupilom u očima. Kurca ne razumije. Kakvu kulu, kakvu stražaru? Ja se jako čudim, kako nemaju Kulu stražaru, govorim joj da je to naša knjiga. Čija vaša? Nas Jehovinih svjedoka. Pogled joj se sledio. A ne, to ne drže. Pogledam u natpis veliki natpis Hrvatska pošta. Pitam, a zašto se zovete Hrvatska pošta, kad poštu ne dostavljate, a ako se već morate zvati tako, zašto se ne zovete Hrvatska Katolička Pošta. Ili Župni ured HP?
Okrenem se i pošaljem je u pičku materinu. I nju i Hrvatsku poštu. Pošaljem je vrlo pristojno. U sebi.
Otvaram pismo. Porezno rješenje. Umjesto 140 EUR, novi iznos 320 EUR. Iznos zaokružio onaj ružičasti ministar, ma znate onaj koji se sa svojom suprugom prvi, naravno prekoredno cijepio, iako je bio potpuno nerizična grupa. Mislim, zdravstveno. To što je rizičan za državu i društvo, protiv toga nema cjepiva.
@VladaRH @AndrejPlenkovic
Molim Vas za informaciju o tome koliko se povećala kvaliteta života u državi, pa mi je država u stopostotnom iznosu povećala porez na obiteljskoj kući za odmor, koja je u vlasništvu obitelji 450 godina.
Zahvaljujem!— Spectator (@SpectatorHR) June 24, 2024
I onda , nakon samo minutu vremena ponavljam postupak, vrlo pristojno. U sebi. Ali ne poštarici i ne Hrvatskoj pošti.
Sjedam u auto. Ljutit. Vozim. Jasno mi je da će ovaj teror trajati, svakim danom sve više. Jer, država je sigurna. Vlada je stabilna. Konjine iz DP-a su kupljene s nekoliko ministarstava, par tajničkih mjesta. A guzice im se s HDZ-om slijepile. Šansa da im se guzice odlijepe i da se nešto promjeni propuštena je. Propustili je pederi iz opozicije. Koji su glasali da Pupovac postane neki kurac, nekakav predsjednik nekakvog vijeća, odbora, pojma nemam. Jednako kao što ni slijepci iz opozicije pojma o politici nemaju. Umjesto da su izašli iz sabornice, umjesto da su glasali protiv, umjesto da su bili suzdržani, umjesto da su debelom mašću namazali dasku odnosa HDZ-a i Domovinskog pokreta, ti mamlazi su glasali za prijedlog. Širom raširenim dlanom o toplo i žitko govno pljesuli. Jedino što nisu smjeli napraviti, napravili su.
Nikad oni politiku neće shvatiti. A bave se njom. Desetljećima. Pederi.
Vozim, pa drugi puta u nekoliko minuta ponavljam postupak, ali ne poštarici ni Hrvatskoj pošti, niti onima ružičastima i anemičnima nakon nje, nego ovim sikirama i panjevima koji sjede u Saboru i glume opoziciju, ali nema potrebe za finoćom, sam sam u autu.
— 🎖 🅽 🅴 🅲 🅹 🅴 🅿 🅸 š 🅰🎖 (@RashoVeljkov1) June 24, 2024
