Težak je život na selu. Još ako je nekakva vukojebina, zabit gdje je Bog rekao Laku noć, stvarno nije lako. Izgleda da je Bog dosta godina provodio u ovim krajeva i svako večer u drugom mjestu pristojno, jer kako bi Bog nego pristojno, pozdravio s Laku noć.
U državi koja je sama po sebi svaki dan sve više zabit i vukojebina, sve ono što se nalazi desetak kilometara od autoputa ili cesta prve klase, više-manje je vukojebina. Škole su područne vrlo često prazne, đaka nema, ambulante više-manje nema, a da ne govorimo o specijalistima. Pošte baš i nema, ali to nije gubitak, jerbo i Zagrepčani imaju pošte, ali im poštari poštu ne nose. Nemaju na selima ni kazališta, pa ne idu u kazališta. Upravo kao Zagrepčani.
Evo, bar po nečemu su te vukojebine izjednačene sa Zagrebom. Koji isto postaje vukojebina
Perušić Donji, naselje su sastavu Grada Benkovca, na popisu stanovništa tamo je disala zrak 101 duša. Ko dva haustora u mojoj zgradi. Fali im još pedesetak, pa da dobiju status općine, valjda, ako je sudeći po općini Civljane koja ima nešto malo manje od 140 stanovnika. Posamdesetak kuća, pedesetak uglavnom praznih, jer se u njima stanuje samo ljeti i vikendima, u trideset kuća žive ljudi, jedna trgovina koja prodaje sve i svašta, vjerojatno par gajbi od piva pred dućanom, na gajbama muški žive društveni život s bocama piva u rukama, uz priče o Hajduku, o Benkovačkom sajmu. Kradu bogu dane. Centar svih zbivanja u takvoj vukojebini je Crkva. Škole nema, pošte nema, ambulante nema, pa je pop glavni etablirani intelektualac u selu. U selu u kojem nemereš ni prdnit, a da cijelo selo ne zna kad si prdnuo i što si za ručak jeo. Područna škola koja je imala jednog učenika, zatvorila se, kažu privremeno. Kad Donji Perušić natalitetski procvjeta. Dakle, nikada.
Nedjeljne mise predvodi don Darko Marušić. Osim što je svećenik u lijepo uređenoj crkvi u centru naselja, crkvu je blagoslovio Papa u vrijeme svog dolaska u Zadar, don Darko je i gospodar Sveg vremena svijeta. Na misama mu se na praznike napuni crkva, a kroz tjedan, gdje koja starica. Jerbo, mjesto ima sto ljudi. A i ne jure svi u crkvu.
A kad pop nema posla, opće poznato je, onda on jariće krsti. Čak i ako ih krsti, nema ih puno, može ih pokrstit u jedan dan. I svakome zapamtit ime. Bez problema. Don Darko, mlad, naočit momak, produhovljena izgleda, s modernim naočalama izgledom daje više na nekakvog zgodnog i naočitog vaterpolista, nego na popa. Ima vremena za svašta. Čak i za pimpekom se bavit i zabavljat. Navlačit ga i natezat do mile volje. Jer vremena ima, a i volja je jaka.
Don Darko je shvatio da mjesto odumire. Svakim danom sve je manje stanovnika. Pa se odlučio poduzeti nešto.
Mora se, jer će sve propasti. Pa da spasi stvar, napastovao je šesnaestogodišnju djevojčicu.
Šesnaest godina.
Napastovao.
Svećenik.
U mjestu gdje ni prdnit ne možeš, a da se ne sazna. Nisu to Bibinje, gdje je don Nediljko Ivanov preko kurca prebacivao generacije i i generacije dječaka, pa na kraju dostojansveno ispraćen u starački dom u Zadru, pravda ga nije dostigla, samo je prema crkvenom kanonu premješten u starački dom za svećenike, u kojem je ispustio dušu koja je otplahutala direkt u Pakao.
I evo, policija je prošlog tjedna, pred sami sprovod, misu je trebao predvoditi seksualni predator, don Darko, u crkvu i svećenikove prostorije uletjela murja. I uhapsila popa. Radi zlostavljanja. Seksualnog. Napastovanja. Mlade djevojke, djevojčice.
Konačno, nakon desetljeća i desetljeća slučajeve diljem Hrvatske.
Mladi smo, treba biti strpljiv i čekati, pa da se uvjerimo, jel to neka nova praksa ili samo bolna zabuna policije. Bolna za don Darka.
Vrijeme je pred nama, vidjet ćemo.
