Malobrojna hrvatska glumačka dužina kazališta Jan i pirati iz Nigdjezemske ovih dana gostovala je na pozornicama daleke Kalifornije, izvodeći monodramu West Side Story. Drama je godinama pisana od strane grupe autora, autorske skupine koja već tri i pol desetljeća djeluje pod nazivom HDZ. Po žanru, radi se o tragikomediji, a izvodi je jedan glumac, tragikomičar, Andrej Plenković.
Radnja drame smještena je u Hrvatskoj, ali zbog činjenice da publika koja je pratila predstavu, pojma nema gdje je ta Hrvatska, postoji li ona uopće u stvarnosti ili samo u njihovim sjećanjima na rano djetinjstvo kad su im roditelji u namjeri da spriječe njihovo loše ponašanje govorili, Odvest će u te u Hrvatsku, radnju su autori smjestili u NIgdjezemsku, Nedođiju ili naprosto Nowhereland, kao sinonim za Hrvatsku
Publika je s velikim zanimanjem pratila jedinog glumca, obasjanog reflektorima kako deklamira dobro naučen tekst. Nije ih smetala ni činjenica da je radnju teško pratiti, jer se na dvadesetak mjesta priča, očito vrlo naglašeno o nekakvim koeficijentima indexima, čiju važnost izgleda da publika ipak nije u potpunosti razumjela. Onaj dio drame koji kod nas Hrvata izaziva tugu i žal, onaj u kojem glumac opisuje neuspjeh svog djeda u Americi, koji se vratio u Hrvatsku i zasnovao obitelj, pa je rođen on, izazvao je suze u publici. Izvjestitelji s predstave ipak misle da se radilo o suzama radosnicama, zbog sreće publike što je glumac uspio u Hrvatskoj, a ne kod njih u Americi.
Publika je s vrlo velikim zanimanjem pratila dio predstave u kojem ih je glumac uvjeravao da će, ako odustanu od lagodnog života u Kaliforniji, i dođu u Nigdjezemsku, u Nigdjezemskoj biti oslobođeni plaćanja poreza na nekoliko godina. Samo izađu iz aviona i prezirno mahnu prema Poreznoj upravi. Kakva je to sreća. Očekuje se da će ponukani tim dijelom tragikomedije barem desetak Amerikanaca odlučiti vratiti se u Nigdjezemsku, baš kao što je napravio i glumčev djed pred stotinjak godina.
Publika je u komentarima izrazila veliko zadovoljstvo time kako Hrvatska danas izgleda. U tome im je svakako pomoglo i pretraživanje na Googleu, na kojem su otkrili more, planine, velike gradove živopisno ukrašene grafitima, skupine ljudi koji disciplinirano čekaju pred pučkim kuhinjama, prazna slavonska sela, skupine muškaraca koji kleče na trgovima, a mnogi od njih su bili iznenađeni činjenicom da Hrvatska uopće postoji. Još kad se tome dodaju velike količine meda i mlijeka prolivene tijekom predstave, kojima ih je tragikomičar nemilice zasipao, očito je da je glavni i jedini glumac svojom predstavom izazvao veliku pažnju cenjenog publikuma.
Interesantno je, publika je bila vrlo zadovoljna, a istom predstavom u Hrvatskoj je malo tko zadovoljan. Možda je ipak samo stvar u daljini. Deseci tisuća kilometara do Nigdjezemske daje pravo publici Zapadne Obale veseliti se predstavi, za razliku od Hrvata koji tragediju predstave žive svaki dan i tuguju zbog neuspjeha glumčevog djeda u Americi.
