Kiša dosadno pada, sitnim kapljicama, sivo je. Ali, lijepo je. Jer lijep je život u Hrvatskoj. I lijepo je što nas na to često, svakodnevno podsjećaju. I na HDT i u Jutarnjem i u Večernjem. Grudi se nadimlju od ponosa, srce uzbuđeno lupa, u venama huk od uzbuđenja i sreće. Desnicu nesvjesno polažem na prsa, kao da svira himna. Stajem u stavu mirno i čitam.
Kao nekad, na proslavama Prvog maja. Svira koračnica dok iz razglasa glasno odjekuju riječi Ljube Jelčića: „Hrvatska i dalje ostvaruje snažan i visok rast i hvata korak sa zemljama koje su prije nje ušle u Europsku uniju“, a sretni i razdragani neimari i junaci uredskog rada, heroji državnih jasala, mastiljari i razni pročelnici, stupaju ispred počasne tribine i mašu zastavama, smiješeći se u mimohodu dragim i ozarenim licima Andreja Plenkovića, Marije Vučković, Gordana Grlića Radmana, Tome Medveda i ostalih tvoraca hrvatskog čuda, koji mašu razdraganim sretnim građanima Hrvatske.
Ma sretan sam što živim u Hrvatskoj. Ko praščić u blatu. To se tako kaže. Nemojte misliti da sam ovaj mulj nazvao blatom.
Ej, pa nema tome dugo kako smo ušli u EU, zaostajali za drugima kilometre i kilometre, a evo, već smo ufatili korak sa zemljama veterankama boravljenja u magičnoj tvorevini zvanoj EU. A tek je prva godina trećeg mandata Andreja Plenkovića. Do kraja ovog mandata mi ćemo sve njih iberrundat, prestići i pobjeći im za cijeli krug. Pa će naš premijer imat plaću od 25.000 EUR ministri 22.000, a zastupnici samo 20.000 EUR, a s projekcijama ostalih primanja ne bih vas sada zamarao, jer ti ostali su, kao što znate, nebitni.
Ma sretan sam što živim u Hrvatskoj. Ko praščić u blatu. To se tako kaže. Nemojte misliti da sam ovaj mulj nazvao blatom.
U državi koja faća tokove, kao što se i Šojić faća s tokovi, sve štima. Da ne štima, ne bi hvatali Europljane koji sustaju. Ili ipak Europa ne sustaje, Europa trči ko da se vozi u trkačem automobilu, ali ne pomaže, Plenkovićevi čudotvorci i gospodarski stručnjaci voze se u Rimčevoj Neveri. I mašu im i pokazuju srednji prst dok prolaze kraj njih, a oni kao da stoje.
Teška su vremena u Europi, Amerika, bez koje nije ta stara dama ni na pišanje išla, odjednom se izmakla. Ko kad starici opališ po štapu o koji se oslanja dok hoda. Govori nam se kako trebamo živjeti. Uvodi nam se carina, daje nam se karina. Maše se desnom rukom. Potiče se dizanje desne ruke i u Europi. Amerikom upravlja čovjek koji nije školovan. Čovjek koji nije rođen u Americi. Čovjek koji je bogat.
Liči mi to na hrvatsku priču. Nije školovan. Nije iz Hrvatske. A na vlasti je. Možda baš zato Hrvatska i dalje ostvaruje snažan i visok rast i hvata korak sa zemljama koje su prije nje ušle u Europsku uniju?
Možda je tajna uspjeha što je velika većina kadrova završila prestižna veleučilišta u BiH, koja promocije održavaju u restoranima benzinskih stanica? Ili možda, po onoj, nitko nije prorok u svom selu, tajna velikog uspjeha Hrvatskog napretka leži u stručnim kadrovima iz BiH razbacanih na sve važnije funkcije u RH?
A lisica nema
Danas je uhapšen Josip Bećarina Dabro. Tako pišu. A vidim ga na slikama, nasmijanog, veselo hoda s rukama u džepovima i češe jaja, lisica nema. A kasnije hoda s torbicom pederušom u rukama. Onda valjda novinari lažu. Pa pišu da je uhapšen. A nema lisica. Ali, naša policija posao zna.
Pa kako staviti lisice na ruku koja drži vlast nad vodom?
Pitam ja vas, kako? Biste li vi bili tako ludi i vezati čovjeka koji svojom desnicom rukom drži vlast? I to vlast koja vodi Hrvatsku koja i dalje ostvaruje snažan i visok rast i hvata korak sa zemljama koje su prije nje ušle u Europsku uniju.
Pa Dabro je hrvatski Chuck Norris. Jednom rukom drži Vladu, drži Sabor. Svi su iznad vode a on se smije. Smije se jer je dobar čovjek. Smije se jer je svim tim dragim ljudima pomogao i pomaže im. Jer ima desnicu ruku.
Pa gdje, u kojoj vražjoj materi bi bilo tko od njih imao makar upola plaću kakvu ima sada? I sve bi mogli izgubiti. Ali, slavonski Chuck Norris je ovdje. I drži ih. Na plaći.
Taman smo tu Europu počeli prestizati, prestrojili se u lijevu traku i jurimo, a policija bi trebala zaustaviti vozilo koje juri i pretječe, na ponos svih Hrvata. Na ponos penzionera, i radnika i seljaka, svi oni žive u izobilju, sretni i veseli.
Neka je nama naše bećarine Dabre. Tom čovjeku svašta pakiraju. Da je veliki Hrvat a rođen u Beogradu, da je završio vakultet, a ne zna koliko semestra traje studiranje. Da je dobio uvjerenje o završenom nekakvoj školi nekoliko mjeseci nakon što je ta škola prestala postojati. Ma pišu i da nije bio u vojsci jel ga je prizvala. Savjest. A kad te priziva savjest, onda nećeš u vojsku. Nećeš pucat. Jerbo mrziš oružje. A doma ima dva pištolja na koje ima dozvolu. I slikaje se u gaćama i japankama s placa kako mitraljira nekakav jarak. A danas mu pred kućom nije bio Jarak. Bojo se da ga ovaj ne izrešeta.
Svašta su ovih dana pisali o jadnom Dabri.
Bećarini i vlasniku desnice ruke. Priroda nije bila Bog zna kako darežljiva kad mu je mozak davala. Ali dala mu je važan dar.
Desnicu ruku. Ne za to da laktom desnice ruke štema pločice u kupaoni, poput ostalih muškaraca.
Nego da nad površinom vode drži Andreja Plenkovića.
