Malo sam ispao iz forme. Ulijenili me unuci i prekokrasni trenuci provedeni s njima. Trenuci koji ostaju urezani u pamćenju do kraja života. Pa nisam tih dana zagledavao u vijesti, bacao pogled u đubrenicu koja se zove društveno politički život u Hrvatskoj. Danas čitam reakcije na nekakvu presicu koju je jučer održao predsjednik Milanović, a propos natezanja oko odlaska počasne bojne u Francusku ili ipak, neodlaska.
Nevezano na moj stav, kao građanina Hrvatske, kojem je čudno jako puno stvari, na primjer okolnosti oko kupovine aviona, rabljenih Rafala, unatoč činjenici što smo cijelo vrijeme svi znali da će Srbija kupiti nove Rafale, čime se još kod najave tog posla hvalio Vučić, Ako Hrvatska kupi Rafale, mi ćemo kupiti nove. Francuzi su nam prodali rabljene Rafale prethodno naguravši nekakvog mastiljara Frku u sam vrh državne vlasti, pa je stvar išla glatko, ko voda ispod broda.
Mastiljar Frka je tip koji donosi odluke. Odjednom se kao gotova činjenica spominje da nam je Francuska strateški partner. Nigdje nisam vidio da se o tome vodila nekakva javna rasprava. Samo se pojavila činjenica. Što je to strateško partnerstvo?
Kada jedna država s drugom sklopi strateško partnerstvo, to znači da su te dvije zemlje odlučile podići svoje odnose na najvišu moguću razinu, dugoročno i iznad uobičajene diplomatske suradnje. To nije klasični pravni ugovor s rigidnim obvezama, već politički okvir koji signalizira da te države dijele zajedničke interese, vrijednosti i viziju budućnosti.
Nekak mi se vidi pristojnim i korektnim, da ako smo mi i Franceki strateški partneri, da bi bilo jako u redu da su Franceki digli telefon i nazvali svog eksponenta u Hrvatskoj, rečenog mastiljara Frku i rekli mu, Dragi partneru, avione, ali bolje, nove, bi kupili i vaši susjedi, Srbi. Imate li vi što protiv toga pa da ne prodamo ili moremo prodavat? Vjerojatno poziva nije bilo. Ako je bilo, pa je suglasnost dana, e onda imamo vrlo ozbiljnu političko kaznenu dramu.
I sad se, radi nekakve parade u Francuskoj, natežemo oko dileme čiji je pimpek veći. Zokijev ili Plenkovićev. Hoće li ekipa od dvadesetak gardista ići na nekakav Macronov slet ili neće. Neki se sudionici prepirke pozivaju na nekakve zakone, a pri tome zaboravljamo tko je pisao zakone, a i važno je pitati, je li u trenutku pisanja zakona zakonodavac bio trijezan. Jerbo ga nikad niko trijeznog nije vidio.
Ali, pojavio se novi moment. Možda nebitan, ali meni vrlo bitan. Osvješćujući trenutak za mene.
Znamo da Predsjednik voli koristiti tešku artiljeriju prilikom svojih javnih istupa. I to je u redu i vrlo često zabavno dok su topovske cijevi uperene u Premijera, u Vladu.
Jučer su se vrele topovske cijevi spustile. S visoko, najviše postavljenog cilja, spustile su se. Nisko, prizemno. Jučer je Predsjednik države, čovjek koji ima u rukama ogromnu moć, rekao bih najvišu moć, odlučio obračunati se s novinarom. Građaninom koji svoj posao radi kako ga zna i umije. Ne ulazim u njegova ideološka opredjeljenja i profesionalne vještine. On za to dobiva nekakvu plaću. Obračunao se s običnim građaninom, poput vas ili mene. Predsjednik, vlasnik obavještajnih službi, obračunaje se s građaninom, ne u četiri oka, nego pred auditorijem, pred kamerama. Herojski napada mrava, osnažen informacijama koje ima i do kojih je došao na Bog zna koje načine, on briše pod s čovjekom. Jedino ga nije zgazio. To će valjda drugi put.
Meni to djeluje, pa tak, recimo pizdunski. Ko kad klipani iz osmog razreda ubijaju Boga u klincu iz prvog be.
Jerbo, to se ne radi. Upravo sam, jer se takve stvari ne rade, zbog toga glasao za Zorana Milanovića, jer je tada, sad mi se to čini davnim, imao uz svu svoju okoprčnost, onu pravu građansku pristojnost. Ali izgleda da ju je uljuljan u bezbrižan život, negdje po putu izgubio.
I postao je samo Andrej Plenković. A za Plenkovića nikad nisam glasao. Niti neću. Niti za njegove surogate.
