Tišina. Mir. Sjedim u čamcu, rano je jutro. Sjenke sela padaju u more. A more mirno ko ulje. Gledam, grehota je razbijati tu tišinu, najradije ne bih palio motor. Gledam vesla, posivjela, stara, čvrsta, obojana solju, suncem, godinama, gledam i sove, mogao bih na vesla. Ako krenem na vesla, dva neradnika koja sjede dokono na klupi na rivi zlobno će reći, Eno malom Riki penta ne radi. A ne dam im gušta. Jer, ja sam njima još uvijek Mali Riko. Po mom didu, kojeg su odmah na početku rata ricinusom ubili Talijanci. A ja sam Mali Riko. Po didu kojeg se više nitko ni ne sjeća. NI ja ga nisam poznavao. Palim motor, najmanjim gasom isplovljavam iz luke, tihi zvuk motora miješa se sa zvukom zvona s kampanela, zvono udara šest puta. Klizim mirnom površinom, zavalio sam se, ćoravo škiljim u zlatni blještavi trag Sunca na površini mora, ne, nema nikoga ispred mene.
Ne gledam sinjale, godinama bacam vrše na isto misto. Ne trebaju mi sinjali, ma siguran sam da i moj čamac već zna kuda idemo i kad treba stati. Iz daljine vidim moje motovilo, poznam ga, prva vrša je tu. Gasim motor, lagano klizim prema motovilu. Ogledavam se, u blizini čak niti galeba nema. Vjernih pratitelja koji su me godinama, svako jutro pratili na mom putu do vrša. Ove godine ih nema. Podižem vršu. Prazna je, čak nema ni malih sitnih oradica koje sam uvijek puštao u more. A rekli su mi, da ove godine ja jedini bacam vrše, jer riba nema. A ja ribe ne jedem, ali vrše bacam. Redovito i marno. Sve je to nekako šašavo. Spuštam vršu, vadim drugu treću, nema ništa. Samo u daljini kao da čujem smijeh, oštar kliktaj galeba. Znam ja, smiju mi se, jer čak i oni znaju da je more toplo, da je na moru bezbroj glisera, skutera, čak i oni znaju da ribe nema. A ja vrše bacam. Isto tako, u kadu bih ih morao bacati. Ulov bi bio isti. Pa me ni ne prate. Vadim dva velika komada kruha. Lomim ih. Bacam u more. Da nahranim moje nevidljive pratitelje. Pojavili su se ni od kuda. Desetak galeba. Spustili se, plutaju kraj kruha što se lagano ljulja na mureti koja ostaje iza mog čamca. Ja se udaljavam. Sićem polijevam čamac, jer brod mora biti čist. Slažem konope, uredno, kako me davno ulio stric. Gasim motor. Sunce me udara o šiju, grije, žari. Pljoska s fino hladnim bourbonom, zamaman miris pecare u dalekom Kentuckyu škaklja mi nozdrve. Ispijam, dobar gutljaj, potežem junački. Kako je dobar. Pa još jedan gutljaj, mali, tek toliko da zasladim.
Danas nisam uhvatio ništa. Jučer nisam uhvatio ništa. Prekjučer nisam uhvatio ništa.
Isto to ću uhvatiti i sutra i prekosutra i bilo koji dan. A opet, svako jutro, isto. Samo blaženstvo.
Jer ja volim more, Jer ja volim sjediti u brodu, osjetiti more. I ne raditi ništa.MO
