Noć je bila na zalasku. Ruksak na leđima, vezana marama na glavi, lagana košulja, koračam prema brodu. Uzeo sam malu štrucu mirišljavog i toplog kruha kod snenog pekara. Tišina. Iza ugla pojavi se Jere, tip s kojim se baš vrlo rijetko pozdravljam. Di ćeš, pita. Šutim. Idem u pičku materinu majmune jedan, govorim u sebi. Kad se ide u ribe, ne pita se Di ćeš. To je pegula. Nesrića. Zastajem nakon par koraka, dvoumim se, da li da idem ili se vratiti kući? Jer pegula. A opet, nisam ja praznovjeran, pa ja sam drug i komunista, a mi nismo praznovjerni. Kad mi crna mačka pređe preko puta, tri puta se prekrižim, pljunem tri puta, pa gotovo.
Palim motor, polako kao da se šuljam izlazim iz luke. Nakon desetak minuta gasim motor. Otvaram kutiju s narezanom pancetom i paradajzom, lomim rukama mirišljavi kruh, jedem. Izlazi Sunce. Potežem dobar gutljaj rakije iz čuturice. Pa panceta i pomidore. S nedaleke obale dopire cvrčanje. I cvrčki su se već probudili. Čamac stoji mirno na uljenom moru. Tišina. Iz daljine dopire tutnjava ritam mašine iz kampa u Tisnom gdje se zabavljaju Englezi, Nijemci i sva moguća raja. To traje danima, glazba ne prestaje. Tutnjava je monotona, glasna. Tamo dolazi i moj prijatelj Pero, uživati u jednolikom bubnjanju ritam mašine. E, jebem li te Pero, tebe i tvoju glazbu. Bacam panulu, polako vozim uz obalu. Panula je mrtva, ne događa se ništa. Baš ništa. Rukom povlačim po moru, voda je topla, skoro mlačna. Mislim se, kad bi uhvatio nekakvu ribicu, ona bi bila na pola kuhana. Samo bi je trebalo dovršiti. Sunce grije, sad već poprilično jako, dolazim do Slanice, vidim je u daljini. Ništa. Ćorak, lagani zaokret i vraćam se natrag. Razmišljam o Jeri koji me pita di ću. Znam da ima mater, već je stara žena, pa nije u redu, ali mislim da ima dvije sestre. Ili tri. Pa ih se sjećam. Iza ugla se vide navozi brodogradilišta u Betini. Smješkam se. Nekad se to brodogradilište zvalo Ivo Vodopija Srećko, a moja tada mala kćerka sricala je natpis s imenom brodogradilišta i govorila na glas Ivo Vodopije Srčeko. Vučem panulu skoro dvi ure. I ništa. Polako i uredno je izvlačim iz vode, stavljam svu opremu pod provu. Pristajem u Betini. Vezujem se ovlaš, samo na čelo lukobrana jednim konopom. More je mirno, popiti ću kavu na rivi, pa idem vidjeti vrše. Možda tamo bude više sreće.
Na betinskoj rivi ponton i krunica, lanac plutača koje dijeli prostor na kojem su postavljeni golovi, vaterpolsko igralište. Nevelika tribina bijelo pofarbana. Naslanjam se na zid lukobrana. Gledam.
U glavi žagor, graja, pred očima film. Davno je bilo, pa je film crno bijeli, ali ima tona, itekako. Vaterpolo utakmica, tu na ovom mjestu u Betini. Ogromni Rus, iz CSK Moskve, zajahao je na moja leđa. Udara me šakom po bubrezima, grebe po leđima, rukom posiže ispod vode tamo gdje se ne smije. Žmiče, udara, ja lupam rukama po moru kao da se davim, more se pjeni, publika viče. Majmun sudac ne sudi ništa. U huku publike čujem samo jedan glas. Udri ga, udri ga sine. Sto puta nam je govorio naš trener, gospodin Vlado Jeh, Pazi kad udaraš, prvo pogledaj gdje ti je sudac, pa onda udari. Jebi ga. Nisam pogledao gdje je sudac. A bio je metar i pol od mene. Iz okreta sam raspalio šakom Ruseka u sred lica. Mukli zvuk pucanja hrskavice, krv što se slila iz nosa. Sudac odjednom vidi sve. Publika se dere, derem se i ja. Rus pušta moja jaja i prima se za nos, krv mu se slijeva niz šake. Sudac maše zastavicom, puše u fućkaljku i baca me van. Ustaje moj otac i baca suca u more. U publici opći cirkus. Lemanje na veliko. Legla mi je suspenzija, nakon isteka koje kad sam ušao u bazen u Daničićevoj, sam shvatio da je s vaterpolom gotovo. Plivati više nisam mogao.
Pijem kavu, guštam par minuta, pa lagano na brod. Ima po ure vožnje do vrše. Prva vrša prazna. Ništa. Bacam je već nekoliko godina na isto mjesto. Uvijek je ulov bio dobar. Ove godine mršavo, jedan brancinić od pola kila. I taj se valjda zabunio. I dva tri kila malih oradica koje sam vratio u more. Nek rastu, pa ću ja doći kad narastu. Druga vrša ništa. Nema ni ribe, a Boga mi ni vrše. Kružim po ure, nema. Netko je digao. Psujem. Ne znam kako su u cijeli niz psovki upale i Jerine sestre. Ali jesu.
Pristajem u luci. Duško sjedi na rivi, vidi mi po faci sve. Bez da mu pričam. Smijulji se. I govori, U ribara mokre gaće, a za večeru ne zna šta će…
