Uz snažnu buku, Challenger se otisnuo u nebeske visine. Pilot je usmjerio avion u nebo pod strmim kutom. Kao da želi pokazati onima dolje na Tuđmanu svu moć, snagu motora, aviona ali i važnost putnika. Putnik u avionu namrštenog i strogog izraza lica gledao je kroz prozor, Tuđman je svakog trenutka bio sve manji, da bi na kraju nestao. U kabini tajac. Desetak ostalih ljudi sjedilo je gledalo kroz prozor ili naprosto zvjerajući oko sebe, pazeći da ne izazovu nekakvu buku. Desetak minuta je brzo prošlo. Snažan ping ispunio je kabinu. Uvijek isto. Svaki put kad avion putuje van granica Hrvatske. Već desetak godina ista rutina. Ping nakon desetak minuta leta od polijetanja iz Zagreba, Avion je negdje iznad Lepoglave na putu prema Europi. Znak samo jednom putniku, onom namrštenog lica, da ulaze u ostatak Europe. Muškarac strogog i namrštenog lica ustao je i krenuo je prema toaletu. Uz put se glasno obrecnuo ne jednog od putnika koji je nepažnjom držao nogu na prolazu. Vrata su se zatvorila. U kabini je odmah živnulo. Glasan žagor, razlio se poput gustog ulja kabinom Vladinog Challengera. U toaletu se muškarac pažljivo ogledavao u ogledalo, svaki detalj lica, pogledom je prelazio po kravati, odijelu, rukavima, okretao se, sve je u redu, nema nikakvog crnila. Nema ništa crno na sebi. Veselo se i zadovoljno se nasmije. Zadovoljan je izvježbanim osmijehom. Pogleda se još jednom pogledom Robera de Nira dok gleda u ogeldalo i govori You talkin’ to me?
Ulazi u kabinu, vedar i nasmijan, širokog osmijeha, srdačno zastaje kraj svakog putnika, nekoliko riječi sa svakim. Sjeda na svoje mjesto, glasno priča pošalice o političkim protivnicima, a putnici se natječu tko će se glasnije i slađe nasmijati.
Sve je sada lijepo. Sve je za pet, jer sada su u Europi. A tamo je on srdačan, susretljiv, rado posluša svakog sugovornika, vedra lica, izraza koji kazuje došao sam ovdje po svoje mišljenje. Ostatak delegacije u avionu naravno, ponaša se isto tako, i oni su došli po svoje mišljenje, ali neće ga dobit odmah, tek nakon sastanka s njime ili Markom dobiti će svoje mišljenje, koje će na povratku u Hrvatsku biti prosipano po novinama, portalima, svima koji žele slušati. A slušati moraju svi. Europa njega zna kao nasmijanog demokrata, naprednog, sklonog naprednim idejama i stremljenjima, zaštitnika prava žena, antifašista, skromnog i samozatajnog predsjednika Vlade Republike Hrvatske. On je njihov Andrej, drag i poslušan. On je njihov dečko, dečko za sve zadatke koje bespogovorno izvršava.
Održavala se jučer, nakon glasanja o sucima, komemoracija u Bleiburgu, koja se godinama održava u čast pobijenim ustašama, četnicima, domobranima, Nijemcima, belogardejcima i ostalima koji su svojim zločinima nad civilnim stanovništvom činili ratne zločine ali i civilima koji su procijenili da im je pametnije pobjeći. Pokroviteljstvo nad komemoracijom uveo je Hrvatski sabor 1995 u vrijeme predsjedavanja Nedjeljka Malog Floramye Mihanovića. Tipa koji je mrtav hladan hvalio kulturni ambijent Jasenovca, u kojem se igrala Mala Floramye. Predstavu su gledali Ustaše na kraju dana kako bi se odmorili nakon pokolja. Gledali su i robijaši koje će sutra pobit, da se malo opuste i omekšaju. Trebalo je na desetine tisuća ljudi pobit, nije to mali posao. Izjavom o Maloj Floramye, Nedjeljko Mihanović je dokazao samo jedno. Da je uzorni čklan Akademije znanosti i umjetnosti. Jer tamo sjede takvi akademici. Pokroviteljstvo je za vrijeme svoje vladavine ukinula Kukuriku koalicija, da bi ga brze bolje dragi i svima simpatični, naravno Akademik Reiner, uveo u stalnu praksu. Sudeći prema političkom radu i idejama opozicijskih stranaka, pokroviteljstvo odavanja počasti vojskama koje su činile ratnim zločinima trajat će vječno.
Sabor je ove godine poslao izaslanika, Ivana Penavu, potpredsjednika Sabora. Tipa za kojeg sam bio posve siguran da ima sposobnosti za mnoga zvanja, od čistača cipela pa do pregledača kotača na vlakovima na željeznici, ali ni u najvećem ludilu nisam mogao pomisliti da če on piti potpredsjednik parlamenta u državi u kojoj ja živim.
Unatoč nazočnosti potpredsjednika Hrvatskog sabora i predsjednika Povjerenstva za utvrđivanje sudbine žrtava zločina počinjenih nakon Drugog svjetskog rata Ivane Penave u Bleiburgu, službeni izaslanik bio je hrvatski veleposlanik u Austriji. Kao i svake godine. Uvijek je veleposlanik Službeni izaslanik.
Jako je to raspizdilo Ivana Penavu. Od uzbuđenja izgubio je i ono malo riječi u svom vokabularu. On potpredsjednik Sabora, šef nečega za pretragu grobova, on da ne predstavlja Hrvatsku na odavanju počasti vojskama koje su zločine činile. Između dvije izvedbe Male Floramye.
Nikada on shvatiti neće, jer nije on baš nešto od shvaćanja. Ustaštvo, veličanje ratnih zločinaca, odavanje počasti, žmirenje na gnjusne incidente, sve to može. Doma. Sve do malo iza Lepoglave, pa do Privlake. Ali dalje, majci nema.
Dalje smo antifašisti, napredni, građani države koja ima najviše koeficijente, vani se ne govori o kontejnerima, vani nema crno. To šibaj doma, koliko ti srce želi.
Ali, vani nećeš.
Rekao sam, HDZ će vladati vječno jerbo je opozicija kakva jest. Kilava i mutava, bez ikakvih rješenja za išta. I vječno će Hrvati biti napredan narod, ali van granica Hrvatske. Penava da traje vječno, to shvatiti neće. Jer nije on baš nešto od shvaćanja. Ali je shvatio Andrej Plenković. Da Penava nije od shvaćanja. Pa će slijedeći puta moći putovati u Leibnitz ili Graz u shoping. O svom trošku.
