Portir Ivek stajao je na porti. Važna izraza lica, kraj zatvorene kapije, poput američkog admirala koji komandira nosačem aviona, ponosno i uznosito. Buljuk radnika na motorčekima, biciklima, ali i pješaka, čekao je da velika kazaljka na vanjskom satu porte dodirne brojku dvanaest.
Stampedo radničke klase što izlazi s posla počeo je. Ivek odmjerava, gleda tko što ima u rukama, ali nema tu vajde, gužva je takva da ne može ništa, osim gledati. Pogledao sam kroz prozor ureda smještenog točno preko puta porte. Gužva je prošla, proleteri su već u fićekima, tramvajima. Uzimam kofer. Izlazim i hodam prema porti. Hodam polako, svjestan svoje važnosti. Hodam leđa potpuno ravnih, glave podignute visoko, pogleda usmjerenog ravno naprijed. Desna ruka je blago odmaknuta od tijela, ali ne da bih povukao Colt iz futrole, nego ponosno nosm najmoderniji model Samsonite kufera. Hodam polako, lagano pomičući kukove. Poput Gary Cooperovog Swagger walka.
Ivek me ugledao, u trenu je navukao masku oduševljenog i presretnog čovjeka. Dobar dan, direktor, kako ste? Ponekad kimnem glavom, ili samo mahnem, a ponekad uđem u malenu portu kojom se širi miris prezvuršta, kiselih feferona i luka, sjednem i malo popričam s Ivekom. Jerbo Ivek zna sve. Zna da je Katarina iz Saldakontija izašla danas oko 11, a samo tri minute kasnije izašao je i Ilija iz Kontrole kvalitete. Znate direktor, oni su vam ovak, pa protlja kažiprst s kažiprstom bezobrazno se cerekajući. Tko koga da, tko koga više ne, sve to znaju portiri. Te vreće informacija koje mnogi ne uočavaju. Ali zato oni uočavaju njih.
Kad sam htio još ponešto znati o događanjima u poduzeću kojem sam na čelu, debelo iza radnog vremena sjeo sam na terasu birtije preko puta porte. Konobar je šutke donio dva piva, znojne boce, mutne i musave čaše, otpijem tako da mi na usnici ostanu brkovi pjene. I krene priča, on ne zna tko koga, jer ovi iz priče tko koga ne idu u birtiju, idu na fukodrom uz Savu, odmah blizu tvornice. Ali saznajem tko je nezadovoljan, tko mi jebe mater, saznam za koga pričaju da krade. Saznam sve. Prepun informacija koje spremam negdje u kutku tikve, trebat će mi. Od rana, od samog početka karijere sam shvatio i naučio.
Portiri i konobari znaju sve.
Efikasniji od HINE i od nekadašnjeg TANJUGA, jedino se UDBA mogla s njima mjerit.
Jučer je jedan iz te profesije, konobar, dao ostavku. Pa je reko da neće više bit potpredsjednikom HOO. I nadrobio svašta kao argumentaciju, zbog zašto ne želi biti više potpredsjednikom Mateši. Naravno da nisam čitao njegovo obrazloženje, Jerbo, naravno, sve je to lakirovka. Tipa koji dolazi iz HDZ i HNS. Ubitačna lopovska kombinacija.
Ufatila me neka tuga, onako na prvu. I on i Mateša su se nedavno sretno oženili. Čak su im nekak i žene slične. Plavuše ojačih usana. A muževi im ostali bez funkcija. Konobareva žena može njega zaposlit kod sebe, a što će jadna Matešina žena, sunce slatko?
Rečeni konobar Marijan Kustić, došao je u HOO kao osoba koja je svoje poštenje kovala u dvije velike organizacije. HDZ i HNS. Ali ne onaj lopovski Vrdoljakov, nego onaj lopovski, nogometni. To vam je specijalna vrsta poštenja, samo z aljude s jakim želucima.
Kustić je u svakom slučaju Plenkovićev adut, u vrijeme njegove vladavine u dva mandata bio je saborski zastupnik. U vrijeme njegovog mandata postao je predsjednikom HNS. Sve to govori da je HNS neovisan od politike. Osim od HDZ-a.
I on, a jednom konobar, uvijek konobar, daje ostavku. Jerbo ima informacije koje javnost nema. Em konobar, em HDZ, pa sve znaš prije noi što se dogodi. Tek su kreirali što će se dogodit, a ti odma znaš.
Povukao se u zadnji čas. Jer je znao što se sprema. Instinkt za preživljavanje ranga Gordana Jandrokovića.
Danas je ostavku dao i najpoznatiji volonter u Hrvata. Zlatko Mateša. Jerbo mu je teško slušat objede o sebi. Bez obzira na ostavku, objede će se nastavit, u to sam siguran. I slušat će i h i dalje. Koliko dugo, ne znam, a i ne znam ima li u Remetincu televizor?
A nipošto ne bi bilo dobro da ga vode u lisicama kao predsjednika hrvatskih olimpijaca. U redu je da ga vode kao bivšeg premijera Republike hrvatske. Ivo nas je na to naučio. Jučerašnja izjava Zlatka Matešu, da njemu nije sila koristiti bilo kakva sredstva HOO-a jer je dovoljno bogat, izazvala je kod mene gnjev.
Kompletno gospodarstvo, tvornice, kombinati, sve je nestalo u vrijeme dok je on bio predsjednikom vlade RH. To nestajanje se gadljivo zove hrvatska privatizacija. Pod njegovom upravom. Tvornice, neke od njih i vrlo poznate diljem svijeta, poljoprivredni kombinati koji su dobrim dijeloh hranili dvadeset i četiri miliona stanovnika, nestalo je, samo laganim pokretom štapića Zlatka Mateše i Franje Tuđmana. Ne znam je li Mateša krao ili nije u tom HOO. Ali da zaglavi u prdekani, volio bih. Jako. Zašto? Pa napisao sam vam.
I zašto ja, koji znam na stotine smrdljivih priča iz vremena privatizacije u vrijeme Matešine vladavine, ne bih vjerovao da je Mateša bogat?
Štoviše, vjerujem da je bogat ko Krez.
