Bio je lijep sunčan dan te nedjelje, 06.05.1945.. Ručak je bio serviran. Mrišljiva gusta kokošja juha, s debelim rezancima, žuta poput cekina, pečena purica, mlinci, zelena salata, salata od cikle. Kristalne čaše napunjene finom graševinom što glatko klizi niz grlo. Iz srebrnih posuda na stolu širio se zamaman miris vrućeg kruha. Oštro oko gospođe Mare pregledalo je svaki detalj na stolu, sve je kako treba i biti. Kimnula je glavom lakaju koji je ukočeno stajao kraj vrata, tiho protisnuvši, Uvedite ih.
U sobu su prvi ušli Višnja, Velimir i Mirjana, zauzeli su svoja mjesta za stolom. Ušao je i general Vjekoslav Servatzy, a za njime i velečasni Krunoslav Draganović, te nekoliko u svečane uniforme odjevenih ustaških oficira. Nisu to bili časnici, jerbo riječ časnik podrazumijeva posve drugačije osobe od ovih koji su sjeli za posljednji ručak u Zagrebu.
Samo se čulo prigušeno zveckanje srebrnog posuđa o skupocjene tanjure, povremeno prekidano srkanjem dugih debelih rezanaca.
Muškarac grubog izraza lica, smješten na čelu stola otpio je dobar gutljaj vina, obrisao usne ubrusom i glasno upitao Spremni? Skočili su kao jedan uzdigli desnice, i uzviknuli Za dom! Ma ne to, pitam vas jeste li spremni. Opet su se štrecnuli, nekako po navici su ruke poletjele, onda su shvatili i odgovorili Jesmo. Spremni za domovinu napustit. Čim padne mrak.
Kamioni natovareni teškim drvenim sanducima, praćeni teško naoružanim ustašama, većim su dijelom već napustili Zagreb, prepuni pažljivo zakovanih sanduka s državnim blagom, novcem, zlatnim polugama izlivenim od zlata rastopljenih zubala Srba, Hrvata, Cigana, Židova i ostalih pripadnika niže vrste.
Krenuli su pred večer, praćeni teško naoružanim vozilima s istaknutim teškim mitraljezima iza kojih su stajali najvjerniji pripadnici PTS- Poglavnikog tjelesnog sdruga. Nepregledna kolona prestrašenih koračala je polako, teškim korakom prema dalekom Bleiburgu. Poglavnik je, dok je u luksuznoj limuzini prolazio kraj njih, gledao praznog pogleda u ljude u dronjcima, gladne, izranjavane, ljude od kojih su mnogi do jučer bili spremni za njega dati život. Pomisao na sanduke u kamionima davala mu je snagu. Nasmiješio se i navukao zavjesu na prozor automobila. Vojnici Ustaške vojnice i Hrvatskog domobranstva, zajedničkog naziva HOS. Da ne bude zabune, ne treba se truditi tražiti razliku između ovog HOS-a u bijegu i HOS-a četrdesetak godina kasnije, isti je to k.
Galerija zvjezdanih trenutaka A.P.-a
Bila je tu i sva sila Crnogorskih četnika, Ljotićevaca, Kozaka i ostatka vojnika Wermachta. Vojnika koji su narodu nanosili patnje, zlo, smrt. Izdajica svoje zemlje koji su se pdredili Nijemcima i Talijanima.
Izdao je svoju vojsku, izdao je i one koji su vjerovali u njega. I pobjegao. Jednako kao što je po tko zna koji puta izdao i Hrvatsku, predavši obalu Talijanima u vlasništvo. Ali, lako je to napraviti, Hrvatska, njemu, Bosancu nikad i nije bila prava domovina.
Svi oni su hodali prema Bleiburgu, a na putu im se kasnije pridružilo i Slovensko domobranstvo, u samo jednoj želji, sačuvati rusu glavu na ramenima. Poglavnikova kolona se odvojila od kolone tih jadnika koje su negdje tamo daleko čekale engleske jedinice generala Scotta, koje su bile odlučne ne pustiti ih dalje, nego ih vratiti ravno pred cijevi i noževe partizana koji su nadirali za njima, željnih nemilosrdne i krvave osvete za sva zla koja su bjegunci počinili.
Legenda kaže da se poglavnik, onako krupan i gruba lica presvukao u ženu u bijegu, kako bi sigurno došao do štakorskih kanala kojima je upravljao velečasni Draganović. Ali, nema nikakvog dokaza da je junačina i Poglavnik obukao haljinu, svilene čarape pridržavane halterima i štikle, sve je to samo agitpropovska partizanska legenda. Obukao je svećenićku halju, ali ne da bi se bavio časnim svećeničkim pozivom. Ne, nipošto, obukao se samo da izbjegne debelo zasluženu kaznu. Dok je njegova vojska ginula od ruku osvete željnih partizana, Ante Pavelić je pobjegao u Samostan u Salzburgu.
Tijekom boravka u Austriji, značajnu pomoć pružale su mu crkvene strukture. Crkve koja nije stajala uz narod, nego uz njega. Neko vrijeme proveo skriven u katoličkom samostanu u samom Salzburgu ili njegovoj neposrednoj okolici, gdje je bio pod zaštitom dok se pripremala dokumentacija za njegov daljnji bijeg.
Danas neki s nostalgijom pjevaju o madridskoj Grobnici od zlata u kojoj leži vođa svih Hrvata.
Vođa koji je velik dio domovine poklonio Talijanima. Vođe koji je velik dio svojih građana pobio po logorima, zatvorima, šumama. Vođe koji je nakrcan zlatom i blagom bezdušno protutnjao kraj svoje vojske koja je srljala u smrt.
Jebeš takvog vođu. A jebeš i budalcreen></iframe>
