Uskršnji ponedjeljak. Sunce se od ranog jutra probija kroz zavjese na prozoru luksuznog stana u boljem zagrebačkom kvartu. Muškarac, odjeven samo u gaće i majicu sileđijku hoda stanom, poput Bruce Willisa u jednom od mnogobrojnih nastavaka Umri muški.
Hoda, pa zastaje, povremeno se pogledava u ogledalo, nagne se prema ogledalu, pa se gleda u oči. Nema izdajničkog crvenila, kao traga od jučerašnjeg pijančevanja. Kad ga uhvati crvenilo, onda na cestu izlazi s crnim naočalama hudolinkama, koje skrivaju sve tragove pijančevanja. Na stolu šalica mirišljave kave, prazna čašica, a do nje boca loze. Malo dalje blokić i kemijska olovka. Češući se po guzici lijeno prilazi stolu, sjeda za stol, miruje tako sekundu dvije, pa lijenim pokretom nalijeva lozu u čašu, naglo je prinosi usnama, pokret glavom unatrag, poput snažnog trzaja, a grlom poteče blagotvorni slap loze. Pa brzo spušta čašu, ulijeva, opet trzaj. Pa glasni uzdah olakšanja. Trebalo mu je to, tko zna koliko dugo nije pio. Pogledava na sat. Devet je sati. Pa eto, deset sati nije probao ni kap alkohola. Od sinoć.
O cijeni će danas odlučivati samo zato jer su ljudi škrte mrcine, pa kukaju da im je skupo. A tri hiljade litara, od mjesečne plaće!
Gleda u blokić, pa gleda u sat. Sam je u sobi, nema nikoga, pa glasno opsuje U pičku materinu, praznik je, a ja moram raditi. Zajebano je biti ministar, još k tome potpredsjednik Vlade.
Telefonska sjednica je zakazana za deset, do sjednice mora imati gotov prijedlog cijene goriva za slijedeća dva tjedna. Ali tako da bude, kako oni vole reći priuštiva cijena. Koji je to kurac, ta priuštiva cijena?
Što seru i cvile za par cenata razlike u cijeni goriva? Stalno cvile ko pičke. Te skupo, te nema se. Srećom da je onaj davež koji je cijeli život srao i mljeo o nekakvoj potrošačkoj košarici, sada kod njih. Sada je fin ko pamuk, veseo i nasmijan, pa košaricu više ne spominje, ko da nikad nije ni postojala. Pa to gorivo uopće nije skupo. Evo, on od svoje plaće može kupiti oko 3.000 litara benzina. Ali nije lud, pa ne kupuje on gorivo, on se voza o trošku države, sve je džabe. Pa nije se borio u ratu da bi plaćao benzin. A pojma nema ni koja je cijena benzina sad. A nema koga pitati, jer ne pozna nikoga tko benzin kupuje. Sjeti se, pa zove Zvonka, šofera, osornim glasom ga pita kolike su cijene goriva sada. Šofer pojma nema, pa ne plaća on gorivo, kupuje pun rezervoar, natoči i gurne pod nos tipu s benzinske karticu. Cijenu on ne zna jer nije se baš zagledavo u cijenu goriva, da da, u buduće će pogledati da zna. Pitati će, pa će javiti, ma ne, ne znaju cijenu goriva ni njegova žena ni njegovi sinovi, jer znate, ni oni baš i ne kupuju gorivo.
Za par minuta upisuje cijene goriva, šofer je zvao susjeda, pa je saznao. Gleda u cijene. Ne razumije uopće gdje je problem. Računa na kalkulator, pa tri tisuće litara goriva on može kupiti od svoje jedne plaće. Tri tisuće!
Gleda u tih nekoliko brojki totalno sluđen. I kakvu kurčevu analizu on sad može napraviti? Pa on pojma nema o analizama. I ne razumije čemu uostalom analiza cijene. Koji mu je jučer kurac bio da je spominjao tu kurčevu analizu? Valjda ga omamila rakija, a bilo je i sunčano i vruće. O cijeni će danas odlučivati samo zato jer su ljudi škrte mrcine, pa kukaju da im je skupo. A tri hiljade litara, od mjesečne plaće! E jebem ti život! Stvarno su nezahvalni. S televizije čuje svoj glas, okreće se, gleda, raspizdilo ga. Ljutit je, jer je na telki vidio svoju izjavu jučer nakon svete mise.
Pa koji mu je kurac bio, što mu je trebalo petljati s tim gorivom, o kojem on pojma nema, mogo je samo čestitat Uskrs i otići, a ne spominjati nekakve analize, mjere i to nekako ograničenje. Koji će im kurac to ograničenje? Ej, 3000 litara goriva on može kupiti od svoje plaće, pa sad mora smišljati o nekakvom ograničenju.
Mora to još i analizirat, jer se tamo pred novinarima puranio i srao, u želji da pokaže koliko je pametan, a jedino što zna analizirat su koeficijenti u kladionici, a to mu dost dobro ide. Zna on analizirati i rakije. Žmirečki zna pogoditi koja je čija, za barem njih desetak. Ali cijene goriva? Svašta!
Gleda u papir, pa nariše patkicu, onako kako crtaju djeca. Dvojka, pa zaokruži. Dobra je. Pa nova, pa nova. Za desetak minuta papir u blokiću imao je više narisanih patkica no što bi bilo plati na ukrajinskoj farmi kod Siska. Ali ideje nema. Nikakve.
Gleda brojke, Da ispali deset posto? Nije to puno, toliko uzimaju njegovi kolege ministri ili su uzimali, neke su uhvatili, neke nisu. Nije siguran što bi. Osjeća se nemoćno. Mora neku broju opalit pred Šefom, ipak je on potpredsjednik Vlade. Onaj koji sjedi Bogu s desna. Zna da će onaj lajavi Gordan sigurno imati neku brojku, ali lako je njemu. On će brojku reći, ali nitko neće shvatiti što je rekao. Pa se na njega ni ne računa. Neuračunljiv je.
Skoro će deset, papir pun patkica, ali zato je boca loze jutros puna bila pri kraju. Skoro prazna.
Iz te letargije prenulo ga zvrndanje mobitela. Javlja se. Glas pozdravlja i kaže da otvara sjednicu. Glas kaže da je promislio i duboko analizirao i cijene za slijedeća dva tjedna biti će, pa uslijedi lavina brojki, pokušava pisati, ali nema mjesta na papiru, stišće brojke među patkice, pa odustaje. Baca olovku ljutiti, skoro je opsovao na glas, tko zna što bi Šef pomislio da je čuo psovku. Nije se ni snašo, sastanak je bio gotov.
Sjednica Vlade gotova, a on potpredsjednik, pojma nema koje su nove cijene goriva, priuštive naravno.
Pogledom luta po sobi, pa pogleda kroz prozor, lijep je dan. Ako izađe van pred kuću, pitati će ga novinari o cijeni koja je upravo dogovorena, uvijek je barem poneki u blizini. Sigurnije je ostati u kući. Politički mudrije. Pogled se zaustavi na vitrini. Ustaje uz uzdah.
Otvara vitrinu, uzima novu bocu loze. Punu. Stavlja je na stol, polako, kao da se boji da će se ta dragocjenost razbiti. Pa ispija iz boce koja je pri kraju. Pogled na sat. Jedanaest i deset.
Nasmiješi se trijumfalno. Kako seru ovi što govore da do deset sati popije bocu žestice. Evo, skoro će pola dvanaest, a on ima još najmanje dvije čašice u boci.
