Postoje stvari koje me raznjupaju.
Popizdim da se sav tresem.
Obično se mogu svrstat u dvije riječi.
Pokvarenost i zatucanost.
Naravno u kombinaciji.
Priznam, uistinu nisam sreo u zadnjih dvadesetak godina ni jednog Hrvata ni Hrvaticu, za kojeg mogu reći da ne poštuje Domovinski rat.
Pa kako i bi, kada imamo registriranih skoro šesto tisuća branitelja, pa to znači da je svaki šesti Hrvat nosao krvave gaće.
Skoro svaka obitelj statistički je dala branitelja.
Neko je gaće krvave noso na Velebitu, neko po Slavoniji.
Neko na Južnom bojištu.
Pa di ćeš nepoštivat borbu svojih bližnjih?
Postoje stvari i događaji koje ljudi poštuju.
Ne treba im ništa što bi ih tjeralo da to poštuju.
Poštuju iz duše, uvjerenja.
Naprosto jer je vrlo velika većina odgojena da poštuje tuđu muku.
A rat, vjerujte mi, jest muka.
Velika.
Pa u počeli sa osnivanjem nekakvih stožera za zaštitu digniteta.
Poznam osobno nekoliko tih dignitetlija, sve od reda krkani, lezilebovići, prijeratni neradnici i sjecikese, pa kad ih vidim i slušam, pitam se, kakav bi to bio dobar zajeb, da im dam komad papira A4, olovku i da ih zamolim da slovima veličine dva centimetra, na samo jednoj stranici napišu koji je to kurac dignitet.
Oni svojim djelom, sjedeći po ljeti na gajbama piva pred svojim tim stožerom, čuvaju dignitet Domovinskog rata.
Unatoč brojnim akcijama koje je murja provela u želji da se oružje slučajno zaostalo, a sada dobro skriveno vrati, znatne količine oružja ostale su.
Mnogo je oružja u rukama upravo tih dignitetlija, koji piju pivu na gajbama, te se povremeno, lijepo otpute, češkajući se po guzici utrnuloj od sjedenja na gajbi, do obližnje kladionice.
Da li imam dobar osjećaj da se ljudi njih boje?
Da ih zaobilaze.
Kao nekada inkvizitore? Zaziru od njih? A oni to bahato koriste!
Evo, dragi Hrvati, TO vam čuva čast i obraz domovinskog rata.
Predratni neradnici, koji su odmah nakon rata shvatili da posve dobro, puno bolje od prosjeka, mogu živjeti zahvaljujući vremenu provedenom u ratu.
Od tjedan dana do četiri godine.
Jebate, a ima ih i sa šest godina ratovanja.
Ma gđe u pizdi materinoj?
Po toj definiciji, vrijeme u ratu provodili su i oni na šankovima pivnica po Minkenu, ali i oni koji su se, za svaki slučaj, jer sa Srbima nisi nikad na čistac, otputili čak do Amerike.
Osim tih dignitetlija, postoje i nekakvi počasni vodovi.
Pojma nemam da to postoji, naravno osim onog čuvenog počasnog voda mjerača visine kuruze, Bleiburškog voda.
Osnovanog u čast atletičarima koji su punim trkom bježali iz Hrvatske koju su prije toga preplavili krvlju.
Nevinih staraca, žena i djece.
Pa ih valjda treba poštovat.
I nježno voljeti.
Evo, danas čitam da je nekakva Kninska bojna, za koju pojma nemam kaj znači, ali valjda znači, primila u svoj sastav Miroslava Škoru.
Vojnog bjegunca. U časnu Kninsku bojnu. Nazdravlje.
Tipa koji je na spomen slova R, iz riječi rat pobjegao pet šest tisuća kilometara daleko.
Branit Hrvatsku iz Amerike.
U dane kada nekakva žena priča da se Hrvatska brani pet šest hiljada kilometara daleko od granica, u Afganisatanu, onda je posve normalno da se brani na istoj udaljenosti, ali na drugoj strani svijeta.
U Americi.
Malo sam bacio pogled na stranicu te Kninske bojne.
Na prvi pogled vidljivo je da se radi o domoljubima.
Prvi znak domoljublja u pravilu jest nepismenost.
Na ovoj stranici domoljublja ima na pretek.
Sponzori strance su Heineken i Maslina i vino.
Što me u mislima vraća na sjedenje na gajbama piva…
Stranica se slabo održava, jer, valja priznat ni nema nekih novosti, osim kada im dođu u posjetu oni glavati generali koji su češće po crnim kronikama nego u obliasku tih jedinica veterana.
Na slikama sa postrojavanja od tridesetak muškaraca, troje ili četvero drže ruke na srcu.
Ostali stoje mirno.
Dakle, nisu samo HDZ ovci bili branitelji, bili su dakako, manjina.
Jer su bili u Minkenu i Americi.
Postrojeni borci.
Koji su se borili protiv jačeg neprijatelja, bolje naoružanog.
U borbi se ginulo, željeli smo sačuvati svoje.
Tuđe nismo tražili.
Postrojavanje boraca Kninske bojne, suboraca Miroslava Škore
Evo pitam, kako se danas osjećaju oni, kao prekaljeni ratnici, kada su danas saznali da su dobili suborca, koji je pobjegao u Ameriku dok su neki od njih ginuli, bili ranjavani, kričali od bolova, moleći za pomoć, a pomoć nije mogla doći, jer su bili pod unakrsnom vatrom?
Pitam onog u prvom redu u sredini u crvenoj majici!
Kako se osjeća onaj niski trbonja u maskirnoj uniformi iz prvog reda malo dalje od njega?
Kako se osjeća onaj HDZ-ovac prvi u drugom redu sa jebačkim očalama?
Pitanje je isto.
Sve ovo pišem na Dan domovinske zahvalnosti.
Dan kada zahvaljuje netko.
Da li mi domovini, ili domovina nama ne znam.
Bit će da samo neki zahvaljuju domovini, oni što ih je od predratnih neradnika, sjecikesa, pretvorila u značajne faktore u ovom društvu.
Siguran sam, da bi se uspomena na Domovinski rat, puno nježnije i toplije njegovala da nema tih nametnutih parazita, sisača proračuna, nego što se čuva sada.
Jer upravo oni gade uspomenu na Domovinski rat i njegovu veličinu.
[ngg src=”galleries” ids=”6″ display=”basic_slideshow”]
