Franjo Tuđman, neumrli sin Hrvatskog zagorja, neprežaljeni predsjednik FK Partizan, capo di tutti capi hrvatske pretvorbe.
Drugi otac Domovine.
Domovina ima dva oca, ali se majka ne zna. Pa nisu valjda nekako zajedno? Puj Puj.
Tuđmanu se dižu spomenici.
Spomenici velikanima vijek odražavaju njihovu dušu.
Nije mi jasno, zašto su njegovi spomenici uvijek, ali, baš ono ružni.
Ko da se neko zajebava s likom Franje Tuđmana.
Nekoliko ljepših spomenika Franji Tuđmanu Slično je i s imenom.
Dodijelilo njegovo ime novom aerodromu, na kojega se svakodnevno žale da je totalno neučinkovit, da ne daje efekte kavi su se očekivali.
Da je podbacio.
Pa su režimski novinari Večernjeg lista u sto čuda, jer nemreš u naslov napisati Franjo Tuđman podbacio u očekivanjima, a Boga mi, nemreš ni napisati, Sandra Afrika sletjela na Franju Tuđmana, gdje ju je dočekalo nekoliko tisuća razdraganih obožavatelja, među njima najviše branitelja.

Na sudu se ispostavilo da je ta glavata muškarčina, Tuđman, prvi alfa mužjak Like, impotentan

Franjo Tuđman je nekako najomiljeniji u Lici i Dalmatinskoj Zagori, takozvanoj Neasfaltiranoj Hrvatskoj, ako tu ne računamo dijasporu i peronosporu.
Pa su tako Ličani, mudri i domišljati, svojem najdražem sinu, Josi Mraoviću, nadjenuli nadimak Tuđman.
Rečeni je Tuđman gazda svega i svačega što postoji u Lici. Od bagera, restorana, hotela do košarkaškog kluba, ne znam, barem je bio.
Ali, gospodin Tuđman, kao pravi intelektualac, bavi se i proučavanjem starih običaja naroda svoga kraja, te ih njeguje, pažljivo i dosljedno,
Zna on, ali zna i nekoliko ljudi toga kraja, za stari običaj, kada muškarac sretne ženu, da joj lijepo priđe, lagano kimne glavom i utjera joj prst u prkno.
Bez krzmanja. Čvrsto i muški.
Prkno iliti šupak. Iliti dupe.

Pa je tako gospodin Tuđman, zgodnoj visokoj košarkašici, ko za vraga još k tome crnoj ko ugalj, pa još i Amerikanki, poštujući stare običaje svojih djedova i obitelji, ućero prst u prkno. Gleda ga ova crna, samo što ga zveknula nije, jer se kod nje u Americi, a boga mi ni u Africi, ne gura prst u šupak, onako na cesti.
Valjda mora bit atmosfera, svijeće, vino i te pizdarije. Pa tek pod utjecajem atmosfere onda prst u šupak.

Atmosfere između glavatog gospodina i crne pantere nije bilo, pa se onda cijela stvar preselila na sudNa sudu se ispostavilo da je ta glavata muškarčina, Tuđman, prvi alfa mužjak Like, impotentan. Što i nije bitno za cijelu priču.

Nije on njoj u prkno guro usahlog švrču, nego prst, što je odma shvatio sudac Milanović.
No, srećom da je sudom predsjedavao taj sudac Milanović, koji je također vrstan poznavatelj ličkih starih običaja, valjda je i on guro prst u prkno svima koje je sreo, pa je donio pravednu presudu, zasnovanu na povijesnim činjenicama.

Da je guranje prsta u prkno, stari lički pozdrav.

Posve u skladu s trendovima u hrvatskom pravosuđu, koje sudi prema povijesnim činjenicama, a ne nekakvim paragrafima, člancima i zakonima.
Ko jebe uvaženog Crnića i njegovu Sudsku praksu.

U cijeloj toj priči, interesantna je igra riječi.
Tuđman i Milanović.
U koordiniranoj zajedničkoj akciji guranja prsta u prkno, kome god stignu.

Pa je tako hrvatsko pravosuđe dosudilo da je Za dom spremni, stari hrvatski pozdrav, pa je tako rečeni Milanović presudio još 2003. optuženiku za ratne zločine nad Hrvatima Svetozaru Karanu u obrazloženju presude poručio da je sa svojim precima i Osmanlijama već 500 godina vršio genocid nad Hrvatima.
Najbitnije je da Hrvati, jer i Ličani su Hrvati, svi osim Tesle, imaju dva stara pozdrava.
Za dom spremni i Prst u prkno.
Dakle kada se dva pravovjerna Hrvata sretnu, prema pravilima ponašanja od davnina, tiskanim u knjizi Pravilah liepog obhođenja, I izdanje 1941, Jasenovac, izdavač Francetić&Boban ISBN3242-41-NDH, vrijedi pravilo, otisnuto na stranici 1941:

• • • Prvi koji pozdravlja, skida rukavicu i gurne prst u prkno čovjeku kojega je sreo. Ta radnja mora biti čvrsta i odriješita, da se vidi da se radi o pravom hrvatskom mužu.
    • Nepristojno je ako radnja tradicionalnog pozdrava traje dulje od pola minute.
    • Onda pozdravljeni, a bez da se vadi prst iz prkna, uzdiže ponosno i čvrsto, desnu ruku i uzvikuje „Za dom spremni“. Nakon toga se smije zvuči prst iz prkna.
    • Ako dom nije blizu, možete vaš razgovor nastaviti u mračnom haustoru ili u grmlju u parku.

Iz svega je vidljivo, da je gospodin Milanović veliki poštovatelj tradicije, pa je njegova oslobađajuća presuda zbog guranja prsta u prkno, koje je počinio impotentni Tuđman, ispravna.

Domovina ima dva oca, ali se majka ne zna. Pa nisu valjda nekako zajedno? Puj Puj.

Pa je Vrhovni sud, u kojem sjedi taj isti Crnić, koji gubi vrijeme i piše knjige koje niko ne čita, poništio presudu.
Nije mi poznato, da li se gospodin Tuđman na sudu prilikom žalbenog ročišta rukovao tradicionalno lički, sa sutkinjama u procesu, zapisničarkama, sudskim policajkama.
Uglavnom da ne rastežem do nemila i nedraga.
Impotentni Tuđman je osuđen na zatvor, jer novoizabrano sudsko viječe ne pozna ličku povijest. Rečeni Milanović je dobio u dupe sa suda nogom, nije prstom.

U cijeloj toj priči, interesantna je igra riječi.
Tuđman i Milanović.
U koordiniranoj zajedničkoj akciji guranja prsta u prkno, kome god stignu.
Kakva intrigantna slučajnost.

I konačno je impotentni Tuđman izašo iz zatvora.
Nije mi također poznato, jesu li se tamo u prdekani ostali zatvorenici s njime pozdravljali na lički način, ili, nisu baš svi impotentni, pa nije trebalo prsta u prknu.
I čim vratio, prvo što je napravio, trijumfalno se vratio u svoj HDZ.
Kako bi rekli Dalmatinci, Vratite dite materi.
Sada je Tuđman opet u pravom društvu.
Velikom.
Pa opet može pozdravljati prstom u prkno.
Ne samo HDZ-ovce, nego i sve Ličane!
A moglo bi se proširiti i na vas.
Kao što se onaj drugi pozdrav svakim danom sve više širi.