Čudesna je stvar taj Internet. Svašta on može, svašta on pamti. Još ako si i pametan, pa se njime znaš služiti kako spada, ma milina. Poznato je da bi većina Dalmatinaca i svi Crnogorci najradije bili zmije. Leže a idu. Pa tako i taj Internet omogućava da sjediš doma u gaćama, na nogama čarape iz kojih ispadaju palčevi, navuko si košulju i sako i obavljaš službene video pozive. I za to sjedenje u gaće dobivaš plaću. A mako se iz gajbe nisi. To se zove rad od kuće. Doma si dosadio i Bogu i vragu, žena ljuta jer si stalno doma, hodaš u gaćama, ne znaš što bi sa sobom, valjaš se i prebacuješ s kauča na kauč, povremeno navučeš košulju i nastojiš izgledati pametno tijekom tog video poziva. Ni susjeda joj više na kavu nemre doć, pa da laju cijelo jutro. A i poštar sad od kad si ti doma, poštu baca u sandučić, nema više dolaženja kući. Ali, ima i promućurnijih od našeg junaka koji u stanu krade Bogu dane, a za to i dobiva neku plaću.
Na primjer, naša bivša predsjednica kojoj smo se grohotom smijali kad je mirno i vrlo trezveno objavila da ćemo moći raditi od kuće za osam iljada EUR-a.
Nije doduše baš tako, za više od osam iljada EUR radi ona, a mi uglavnom ne, mi spajamo. Kraj s krajem. Penzioneri su eto, nepošteno favorizirani u odnosu na radno stanovništvo. Njima je Andrej Plenković, brižni Andrej Plenković podigao mirovine korekturom za punih četrnaest EUR prosječno. 14 EUR.
Od kad nije predsjednica i ne spava po kasarnama navlačeći jadnu kujicu Kiku, Kolinda je nekako zapustila brigu o svima nama. A znamo da je bila puna brige za svoje podanike. Pa se nekako okrenula sebi. Sada je, šest godina nakon odlaska s Pantovčaka na kojem je ostavila prazne frižidere, nekako mi se čini, izgledom mlađa jedno petnaestak godina, jerbo nema više predsjedničke brige. Ne smrzava se pocupkujući pred ogradom Bijele kuće. I prepolovila se. Doslovce. Malo sam zabrinut, da se nije, poput ostalih ameba, ona naprosto podijelila, pa da od nekud ne iskrsne ona druga Kolinda. Jerbo se amebe, kao što smo učili u školi razmnožavaju diobom.
I taman, eto nje na televizoru kod susjede Maje dok ja kod nje pijem kavu. Javila se s Antarktika, to vam je skroz na drugoj strani svijeta od onog što Trump misli osvojiti. A možda je pomiješala, pa čeka Trumpa? Zakrabuljena Kolinda gleda u kameru i smije se, a iza nje se gegaju pingvini koji tamo žive. Jerbo, na Antarktici žive pingvini. A Kolinda je okružena njima, ko što je nekad bila okružena HDZ-ovcima. To vam je ista stvar. Jednako su pametni. Ona je s pingvinima na ti. Ko doma, na Trgu žrtava fašizma.
Novine pišeju da je tamo išla s nekakvim globe-trotterom, piscem i blogerom. Globe-trotter i trotl, ima smisla. Kaj ne? Na tom Antarkiku nema ničega. Osim baza u kojima se smrzavaju istraživači, uglavnom ruski. Nema ni hotela. Nema ničega. Ni dućana s vinom. U moru nema ni omiljenih joj lososa, koji stanuju u Sjevernom Atlantiku, a Antarktika je jebiga, južno. Sve se brižan pitam, pa đe će Kolinda spavati? Neće joj valjda kušin biti stina? I onda se sjetim. Pa šator. A vani je jebeno hladno. Oko minus pedeset. A u šatoru ugodno i toplo. Jerbo, sjetim se njenog naputka kojeg je dala vojsci u vrijeme kad je bila vrhovna zapovjednica:
Šatori koji su predviđeni za dvije osobe puno bolji, jer ipak kad su dva ljudska tijela i malo griju, jest ugodnije.
Kaj ne?
