Nije mi baš milo pisati o SDP-u, jerbo vrlo precizne statistike koje mi svakodnevno izbacuje portal, pokazuju da to nitko ne čita. Iskreno, ne bih čitao niti ja. Rekacije čitatelja na članke o SDP-u u dlaku su iste kao i interes građana za SDP. Nikakve. Nekoliko čudaka to u dokolici pročita, onako da im prođe vrijeme, uz put se čudeći odakle mi volje i snage uložiti trud u nešto što je toliko bez svrhe.
Dva tri moja velika prijatelja su vjernici, veliki vjernici, oni vjeruju u SDP. Nisu čak ni komunjare u smislu kako ja shvaćam pojam komunjara, naprosto oni su vjernici religije s Iblerovog trga. Ja ih zbog toga ne osuđujem, ja ih zbog toga ne izbjegavam, upravo kao što ne izbjegavam niti osuđujem bilo koje vjernike bilo koje druge religije. Religija je privatno opredjeljenje svakog od nas, a o privatnosti drugih ljudi, moj je stav, ja ne želim razgovarati. Naročito ne s njima o SDP-u, jer u kući obješenog ne priča se o konopu, nit se rogonju za ženu ne pita.
Bio sam član SDP-a, članstvo sam prekinuo 2018. mjesec dana nakon objave prvih članaka na portalu, jer sam bio zatrpan pismima članova stranke, a u kojima su bili vrlo čvrsti dokazi o teškim krađama, članovi su divljački pokradeni na izborima na kojima su bili kandidati, a sama centrala je te krađe uredno verificirala. Stranački kolege, ljudi koji bi trebali dijeliti iste ideje, potkradali su jedni druge, bezočno, podlo i pokvareno. Shvatio sam da ne želim biti članom tog društva, bilo me je sram. Sramio sam se ljudi koje srećem, zbog članova, sramio sam se zbog vodstva stranke. Te krađe po mojem poimanju pokazale su da je SDP debelo izletio s tračnica poštenja, ideala, svega onog što po mom poimanju predstavlja socijaldemokraciju.
Samo je Maksimir imao jedanaest mjesnih odbora. Malo manje no što danas ima članova.
I ne, nisu stranku uništili niti Račan, niti Milanović, niti Bernardić, niti Grbin, niti Hajdaš Dončić. Stranku su uništili članovi. Uništili su je neprekidnim i upornim izborom loših, čak možda i najlošijih koji su bili u ponudi na izborima. Posljednju šansu SDP je imao davne 2016. godina kada je mogao izabrati Orsata Miljenića za predsjednika. A nije. Čak ga šalabahterima i instrukcijama naoružani članovi nisu pustili niti u finale, u finale su ušla dva loša kandidata, kako je to i običaj u SDP-u. Bernardić i Ranko Ostojić. Od dva loša izabrali su lošega. Ne kažem lošijega. Lošega.
Rastakanje stranke u Zagrebu bilo je gadljivo. Sektaštvo, podjela na mi ili oni, krađe na izborima, muljanje i prevara članova s dugovanjima za članarine kojima su onemogućeni u pristupanju izborima svi oni koji su bili nepoželjni učinili su svoje, vrlo efikasno, poput kuge je članstvo desetkovano. Kad sam otišao u mirovinu platio sam veliki iznos članarine, pa smo se vrlo često znali šaliti da imam plaćeno članstvo do devedeset i osme godine života. Ubrzo su bili izbori na kojima se birao predsjednik GO Zagreba, a ja sam bio obaviješten da na izborima ne mogu glasati, radi duga od 780 kuna. Obavijest je bila poslana u četvrtak, dva dana prije izbora. Možete mi se smijati, možete mi reći da sam budala, ali, ja sam platio lažni „dug“, izračunavši da mi je SDP ukrao oko 1.600 kuna, samo da me onemogući u izborima.
Nepoćudnim članovima podizana je članarina retroaktivno, pa je umjetno tvaran dug koji ih je onemogućavao u glasanju, a poćudnima je članarina smanjivana, pa nisu imali dug. Kako je to izgledalo, evo maila Tamare Čubretović, Bernardićeve vedete koja je prije izbora eliminirala nepoćudne, da bi odmah nakon izbora mrtva hladna prešla u Bandićev tabor.
Platio sam iznos koji mi je bio ukraden iako sam imao oko osam stotina kuna preplate, da bih glasao na izborima kojima je izabran Maras. O jebote kakav mazohizam. Napisao sam vrlo detaljno pismo Bernardiću sa svim detaljima, premda je on vrlo dobro znao što se radi i o čemu se radi, poslao ga. I poslao pismo u kojem piše da više ne želim biti članom SDP-a, ne, nisam napisao Ja se opraštam Cigani sa vama. Nisam ni Adio seljačine, nema više jebačine, ode Stana preko oceana. Izašao sam tiho i pristojno. A pristojnost već dugo nije stanovala u SDP-u. Vjerojatno su oni to shvatili kako moju slabost. Ko ih jebe.
I dalje sam ljevičar, nešto poput freelancera. Ne pripadam nikom. Samo ideji. A ideju u Zagrebu ne zastupa nitko. A SDP-ovci vole reći da svi šlanovi u Hrvatskoj uvijek gledaju u Zagreb, Zagreb je valjda bakljonoša u tunelu u sred mraka u koje nas je uveo HDZ, Andrej Plenković, ali i SDP svojom traljavošću.
Ušljivci
Bilo je od tada izbora svakakvih u stranci. Bljesak nade bio je izbor Viktora Gotovca za predsjednika stranke, ali samo bljesak. Kratkotrajan. Sjećam se, napisao sam da Gotovac ima tu socijaldemokraciju u malom prstu i svakoj pori kože, da je pametan i sve zna, ali da Peđa Grbin zna bolje jednu stvar. Zna izbacivati iz stranke i da Gotovac neće biti u stranci do Svih Svetih te 2022. A Peđa je svoj posao znao bolje no što sam mislio, izbacio ga je već u rujnu. Ej, izbaciti predsjednika najveće organizacije, onako, jer ti je došlo. Kakvi ušljivci. Ali, još su veći ušljivci oni koji su Gotovca skoro jednoglasno podržali u odluci koja je na kraju dovela do izbacivanja, raskidu na lokalnoj razini s MOŽEMO, da bi samo dva dana nakon izbacivanja jednoglasno izglasali nastavak suradnje s možemo. Partija, kao organizam, bez obzira što je sada drugi predsjednik, honorira takve ljude, pa ih bira. Neki od tih izabrani su i sada. Sve dok se takvi budu birali, nema sreće. Ne njima, oni su sretni, oboružani prihodima iz naslova sjedenja u svakakvim odborima, ali i u beneficijama koje vuku na poslu iz naslova članstva u SDP-u.
SDP je za predsjednika Gradske organizacije izabrao bezličnog aparatčika. Tipa kojeg poznaju u dućanu u kvartu u kojem stanuje. Poznajem ga i ja, po neobično bezobraznom napadu na Milanovića na nekakvoj tribini, a taj napad donio mu je napredak i rast u očima Rajka Ostojića, Zlatka Komadine i Davora Bernardića, tipovima koji Milanovića nisu mogli ni narisanog vidjeti. Za člana Gradskog odbora SDP izabran je perspektivni Goran Petrović, koji je po zanimanju kineziolog, valjda zato da i SDP bude u političkom trendu nametnutom od strane Domovinskog pokreta. Isti taj drug ne tako davno pisao je.
Ove dirljive riječi napisao je pri ulasku u Bandićevu stranku. Prije toga je napustio SDP. Razočaran jer nema mostova. Evo ga sada natrag i to u Gradskom odboru.. Sad je uvjeren da se SDP gradi mostogradnjom. Jebiga.
Nekad, u neka druga vremena, predsjednik GO SDP bio je gubica. Tip kojem automatski pripada pravo za vjerovati i nadati se da će na izborima biti kandidat za gradonačelnika grada Zagreba. A sad SDP ima čovjeka koji ima karizmu limene pepeljare na stolu. Sreća je da Tomislav Tomašević ima karizmu keramičke pepeljare.
Vidim da je na izbore, to se zove Konvencija, pravo glasa imalo 723 člana stranke iz Zagreba. Dakle, ima još nešto novih, još nešto s dugom na ime članarine, prema tome, nema više od osamsto članova stranke. Ko Donji Grad i Maksimir pred osam godina.
104 člana je nestalo s Konvencije samo dok se oduševljeno pljeskalo Siniši.
Zagrebačka udruga u propadanju izabrala je tipa koji će biti predsjednik GO SDP Zagreba, pa nastaviti utabanom stazom što liči na Leustekovu stazu, što vodi od kapelice do Gračana. Prema dolje. Jednoliko cijelim putem.
Jedini je zajeb u tome kaj smo svi znali mjesec dana za točan sastav izabranih u tijela koji su se birali. To je ta SDP-ova demokracija. Dovoljno je reći, da Grad Zagreb, tradicionalni centar socijaldemokracije, političko središte države, najveća organizacija ima na izborima z a predsjednika samo jednog kandidata. Po nalogu i izboru Siniše Hajdaša & Dončića. Demokracija po modelu Sjeverne Koreje.
A možda su ipak te izbore održali samo da se pohvale svojim znanjem matematike, s njima nikad ne znaš?
Jerbo, kod utvrđivanja kvoruma, konstatirano je da je 365 članova prisutno, taman pola od broja članova koji imaju pravo glasa. Onda se malo tamo tamburalo i hvalilo uspjesima, razdragano pljeskalo Siniši Hajdaču & Dončiću. Pa se pristupilo glasanju. I sad pazi čuda, glasalo je samo 261 članova. 104 člana je nestalo s Konvencije samo dok se oduševljeno pljeskalo Siniši. Brojke u koje ne vjeruju ni naivni slikari iz Hlebina.
SDP je pred godinu i sitno izabrao novog predsjednika, po mom sudu, nepogrešivo je izabrao najgoreg kandidata, ne samo najgoreg, nego daleko najgoreg, sve nekakve želje i nade naivaca koji su pomislili da će sad krenut na bolje, otišle su u vražju mater.
SHD drži SDP na istom kursu. Kursu propadanja.
