Ako ne želiš da te netko predstavlja, pošalji Posavca“

Jučer je bio dan.

Većini Hrvata poznat kao dan premosnica.

Koji godinama koriste kako bi spojili Tjelovo i Dan državnosti, da bi mogli desetak dana radit ono što najviše na u životu vole.

Ne radit. Ljenčarit.

Ta se premosnica  inače zove Dan antifašističke borbe.

U znak sjećanja na 77 hrabrih partizanki i partizana koji su se u šumi u Brezovici digli na ustanak protiv kako se to nekada govorilo njemačkih okupatora i domaćih izdajnika.

Dosta prije čuvenog Resistance, francuskog Pokreta otpora, koji je kod nas prvenstveno poznat po Reneu i veseloj družini iz serije Alo Alo.

Dok se cijela Europa ponosi svojom antifašističkom borbom, a Njemačka i Italija se stide svoje nacističko-fašističke povijesti, glupani na jednom dijelu Balkana strahovito su ponosni na zvjerstva koja su radili njihovi preci nad nevinim stanovništvom.

Jer je bilo druge vjere.

Jer se krstilo sa tri prsta.

Ili su imali obrezano ono malo sramote u gaćama.

Sve to je bilo dovoljno da zaglaviš u logorima u Hrvatskoj, čije okrutnosti su se zgražali sami Nijemci, koji su patentirali grijanje na ljudska tijela.

Obilježavanje Dana antifašističke borbe u Hrvatskoj je pravo ogledalo stanja u društvu.

Zanimljivo je pratiti izlike glavonja sa vrha države, koji se svi odreda kurče svojom nekakvom naprednom orijentacijom, koji danima smišljaju izlike koje bi mogla raja željna gutanja govana progutati.

Pa im povjerovati.

Meni bi osobno bilo svetogrđe da se jučer u Brezovici pojavila Predsjednica RH, koja je u četiri i pol godine mandata bezbroj puta pljunula, onako muški, potegnuvši ga iz pete, na antifašističku borbu Hrvata.

Od izbacivanja Titove biste iz njegovog doma u koji se ona preko volje  uselila, ali se nikako nije odlučila na iseljavanje, do slikanja sa ustaškim obilježjima, druženjima po inozemstvima sa radikalnim nacionalistima, no recimo to otvoreno ustašama.

Do prijema vodstva HOP-a, baš u vrijeme obilježavanja dana ponosa i slave.

Pokušavao sam dokučiti, imao sam bogovskog vremena, kako je izbor na njezinog izaslanika pao na Matiju Posavca.

Župana međimurskog.

Člana HNS-a.

To su vam oni drugi muljatori, ne Šukerovi.

Niti kakve veze nema sa partizanima rečeni Matija.

Nema čak niti geografske povezanosti, jer je Čakovec u kojem stoluje rečeni Matija udaljen najmanje dvije stotine kilometara do proplanka u brezovičkoj šumi.

Meni je pala na um misao da je na ideju došla dok je dokono gledala kroz prozor jureće limuzine, sva oznojena od dileme koga da pošalje tim jebenim partizanimai ORJUNAŠIMA, a uz  rub autoputa ugledala je veliki plakat zaostao još od vremena EU parlamentarnih izbora. A na plakatu je pisalo:

Pošalji Posavca.

Predsjednica se prekrižila i zahvalila Bogu na proviđenju, koji joj je prstom pokazao rješenje.

Pa je poslala Posavca.

Kamen joj je pao sa leđa.

Ali, Posavec je poput većine Hrvata već isplanirao do u tančine kako će za vrijeme jako produljenog vikenda raditi ono što inače rade župani svaki dan.

Ništa.

A taman mu se išlo u nekakvu vukojebinu klanjat se partizanima, a ionako je poznat stav njegove stranke, da nema stava ni o čemu.

Pa ko zna što će sutra mislit o partizanima.

Kad ne znaju ni sada.

Pa nije dobro istrčavat sa radikalnim stvarima.

Bolje je kenjat i čučat u zapećku nego izlagat dupe.

Pa onda imat svoj stav.

Znojio se tako sada Posavec kao onomad KGK, nakon što je KGK prebacila teret na njegova ramena.

Pa se dosjetio. Njegova bi stranka na izborima trebala podržati Zorana Milanovića.

Barem ovaj tjedan, a možda i drugi, jer je ovaj kratak, pa je malo vjerojatno da će se promijeniti stav u samo tri četiri dana.

Ali deset dana, Ej!

HNS je to.

Pa jednostavno nije došao u na ledinu usred brezovičke šume, pokloniti se ideji, djelu i žrtvi velikana.

Jer njegovi podržavaju Zorana Milanovića. Barem slijedećih deset dana.

A kasnije, vidjet ćemo, sve je stvar pregovora, sve su karte na stolu.

A ne podržavaju Kolindu Grabar Kitarović.

Koja se UOPĆE nije ni izjasnila o svojoj kandidaturi.

Niti neće Škoro.