Miran je ljetni dan. Ne prevruć, onako taman.
Za ljenčarit, ispijat kave, gledat komade koji šeću gradom. Kenjat o politici.
Umirili su se čak i dežurni komičari. Ona je negdje na Brijunima, general Ugroza nestao je sa vidika, onaj novi mini starčić VP koji nevješto glumi tipa sa kosom nije nas obasipo mudrostima već tri dana.
Lijep je dan, ali od kandidature još ništa, jer je puno lakše radit kampanju od naših novaca, nego svojih.
Vrijeme je spavat negdje na plaži u hladu.
E to.
Spavati.
Dok je nacija neoprezna, dok miruje, nije dobro.
Jer, učili nas u socijalizmu da neprijatelj nikad ne spava.
I sada smo mi Hrvati platili za svoj neoprez.
Na Hrvatsku je izvršena agresija.
Po drugi puta.
Prva ona velikosrpska, koja je otpočela 91. a trajala do okončanja Oluje 95, dakle šest godina, koliko neki branitelji imaju upisano pod braniteljski staž.
Dakle, danas ili jučer izvršena je agresija na Hrvatsku.
Svi smo iznenađeni.
Čak i oni iz one Uprave za zaštitu i spašavanje pojma nemaju.
Nisu se oglasile sirene.
Na radiju se ne dernja Đuka Čajić i ne pjeva Hrvatine, HRT-ov ondašnji poziv za ić u sklonište ili sakrit se pod krevet jer počinje uzbuna, … dolaze Hrvatine.
Jebate koliko istine ima u toj pjesmi.
Hrvatine su došle, pa vidi na što sada ličimo nakon njihovog dolaska.