Sve čekam kada će se neki predsjednički kandidat dosjetit da bi svakako trebalo u interesu očuvanja ovoga što imamo, nabaviti atomsku bombu.
Pa bi je onda vucarali po paradama o nekim praznicima friško izmišljenim samo da bi se HDZ ova krkanska elita moga važno kurčit sa sklepanih tribina dok na friško oličenom kamionu važno stoji nekakva zeleno pofarbana bačvetina.
A domoljubni glas Branka Uvodića kroz razglas bi razdragano tumačio okupljenim gladušima koji pucaju od domoljubnog zanosa, da je ta bačva atomska bomba, tip U-SRB 91, snage toliko i toliko tona TNT-a, koja u jednom cugu može potaracat sve od Dunava do Đerdapa.
Borbu bi naravno kupila i državi prodala firma koja se bavi prodajom informatičke opreme. to je nekako najjednostavnije, neš valjda za kupit atomsku bombu osnivat novo poduzeće.
Nekako bi mi bilo drago da ideju o atomskoj bombi kojom bi se riješile imaginarne prijetnje komšiluka iznese li i Kolinda ili Škoro.
Koji sada trkeljaju o potrebi da se vojska pošalje na granice.
Točnije, to je izjavio Miroslav Škoro, poznati stručnjak za vojna pitanja, koji je sva svoja znanja o vojsci izbrusio u Americi pred skoro trideset godina.
Slučajna je koincidencija da je baš ovdje u Hrvatskoj, u vrijeme njegove specijalizacije, bjesnio rat.
A on bio u Amerikama. Prakticirao i vježbao samozaštitu. Sve to ga nije smetalo da pred par godina izjavi o Mostarskom mostu: Srušit ćemo ga opet!
Valjda pritiskom na dugme na šanku u Vancouveru?
Pa je zato postao član Kninske bojne trideset godina nakon rata. Valjda zbog velikih zasluga u ratu.
Što više govori o profilu likova iz Kninske bojne nego o Škori.
Valjda nam je država tako i ispala kada su je stvarali takvi genijalci i moralni tipovi ko ovi iz te Kninske bojne.
VEZANI ČLANAK:
Posve sluđena od straha i panike, javila se odma i predsjednica.
Pa se blesasto pohvalila da je autorica blesave ideje o slanju vojske na granicu upravo ona.
Patentirala vlasništvo nad jednom užasno glupom, opasnom i nehumanom idejom.
Ko da se mi sa zgražanjem i nelagodom ne sjećamo njenog budalesanja za vrijeme izbjegličke krize godine 2015.
Nekako mi je teško zaboraviti i debilane od izjava iz koje su davali njeni emisari, Pinokio Hebrang i Očenašek Granić, koji su imali samo jedan zadatak, saplitat nogu na svakom koraku naporima tadašnje vlade Zorana Milanovića, kojoj je u cijelom mandatu jedini pravi svijetli trenutak bila upravo briljantna reakcija prilikom rješavanja izbjegličke krize.
Čarobno je u čudesno glupo što o vojsci na granicama pričaju, a sutra bi komandirali i naređivali egzercir, jedan vojni bjegunac i žena koja budućnost svoje obitelji vidi daleko izvan Hrvatske.
Svaki roditelj, svaka supruga, prije glasanja trebala bi razmisliti što njihovog sina ili njenog supruga čeka u ratu kojeg bi vojni bjegunac ili žena koja budućnost svoje obitelji vidi daleko od Hrvatske, svojim potezima vrlo lako mogli izazvati.
Pa ću i ja svoje milo moje poslati putevima Miroslava Škore ili Kolindine kćerke. U Ameriku. Izvan dometa U-SRB91.
Čak mi se utješnom ne čini ni ideja da se u prve redove postave gospodin Jakov i šira svojta predsjednice.
Ili šira svojta šlager pjevača.
Možda bi bolje bilo stavit armiju branitelja, koji budnim desnim okom paze da li se negdje ne narušava dignitet domovinskog rata, a drugim okom milo gledaju Milo Moje.
Heroja ratovanja na pozornicama SAD.
[wdps id=”2″]
