Savjet za umirovljenike, kako poboljšati financijsku situaciju

Vani je rano mrak.

Sivo je i hladnjikavo.

Vrijeme miriše na kiseli kupus, buncek, restani krumpir i pečenice.

Može i koja krvavica…

Sjedi i gledam ko tele kroz prozor, ne znam što bih sa sobom, a tek je četiri sata.

Treba naći razbibrigu u ovim dugim jesenskim i zimskim večerima.

Ne volim kartati, ne da mi se ispunjavati križaljke.

Pa se mislim…

Što raditi?

A cajti sporo ideju, daleko je još do dana Svetog Spasa. Do love.

U džepu zadnje kune. Ne trebam ni brojati, prebrojao sam davno, sada oduzimam svaki izdatak.
A saldo je sve manji i tanji.

Kako si pomoći?

Loto ili kladionica nisu za mene. Ne vjerujem u to.

Ako ne vjerujem, onda ni ne ispunjavam nikakve listiće.

I opet ispunjavanje. Prije križaljke, sada loto.

Ja bi očito trebao nešto ispunjavati.

Onda je sinula ideja.

Kako poboljšati tanku mirovinu!

Bez puno rada.

Treba samo malo pisati, i imati malo sreće.

Ispuniti zahtjev za braniteljsku mirovinu.

Napišem par rečenica, o tome što sam radio 91.

Ako sam se vucarao po šankovima, to je problem, puno manji problem recimo od toga da sam se vucarao šankovima pivnica u Munchenu, jer su cugeri i pivopije automatski upisivani u Minkensku bojnu.

Ako sam razbijao čaše u opskurnim birtijama u Americi uz milozvučni glas poluanonimnog pjevača uz pjesmu kompliciranog teksta Milo moje, milo mame svoje, više moje nego mame svoje, još bolje, primit će me odmah u Kninski vod, koji prima baš takve.

Pa je primio i tog šlageristu kao svog člana.

Jebiga, vama iz dijaspore koji ovo čitate  kudikamo je lakše, jer već imate i jednice u kojima ste služili i nosili glavu u torbi.

Minkenska bojna i Kninski vod.

A što ću jadan ja?

Poznam nekoliko cugera koji cijele dana sjede u lokalnom kafiću, sa onim drvenim olovkama šaraju po nekakvim listama, gledaju zabrinuto teletekst, pa svakih desetak minuta zabrinuto odlaze do kladionice tik uz birtiju.

A da njima platim cugu, da malo poslušam njihove priče o ratu, jer, oni još, trideset godina nakon rata pričaju o ratu, kao da još traje ili barem, kao da je završio jučer.

Možda se nakon par dana cuganja moje pive sjete da smo skupa bili u istoj jedinici?

Onda je već lakše.

Onda i ja već imam jedinicu! Pa oni me se sjećaju!

Onda ispunim taj jebeni zahtjev.

Pa koliki su upisani a da fronta vidjeli nisu?

A evo, moji cugeri me se sjećaju, pa bili smo skupa, u istoj jedinici.

Dakle, rješenje je tu.

Ispuniti ću zahtjev za mirovinu, braniteljsku. Ideja nije za bacit, zar ne?

Još samo da stigne rješenje.