Pismoslikar, a nepismen.
Davno, kad sam bio klinac, za rođendan sam dobio knjgu.
Bonton se zvala.
Pravila lijepog ponašanja u društvu.
Nije baš pisalo da se u društvu ne smije kopat nos, ali za onaj dio koji nije bio opisan, roditelji su mi zorno tumačili što je prihvatljivo, a što nije.
Ponekad i pljuskom zvončicom.
Mogli su jer sam zaslužio, a i nije bilo pravobranitelja, udruga i ostalih sranja koja priječe roditelje i podviknut na konjinu koja im na očigleda svakog dana tone sve dublje i dublje.
Ali, moram reći, odgajali su nas i u školama, pa je tako profesorica hrvatskosrpskog, kasnije nazvanog hrvatskog ili srpskog, znala kazivati pojedinim učenicima: Ti nikada nećeš imati curu, jer što da joj moraš pisati pismo? Pa ti si nepismen.
A nepismenjaković je gledao u pod. Postiđen.
Nije bilo druge nego pljunuti u šake i bubati sibilarizaciju, glagolska vremena, padeže, epentetsko l, jotovanje, glagolske imenice, negacije, ne bi li negdje u mraku pričepio Vesnu iz sedmoga be.
Ta perverzija je išla tako daleko da smo dobivali tekstove za napisat, dvije do tri stranice bilježnice A4, a tekst je, pazi sada, morao biti akcentiran.
Akcentiran.
Sjećate li se dugosilaznih, kratkouzlaznih i onih kvačica?
Pouzdano znam da akcentiranje u školi nije učio onaj Bačić iz hdzeta, a Boga mi ni onaj debeli i masni Gjenero.
Ali svaki dan gnoje na televiziji. Besramno. Neotesano se hvale svojim neznanjem.
Pitanje je imaju li oni curu, kako bi rekla moja profesorica
A ja jesam, pa svaki dan gnojim vama ovdje, bez akcenata.
Od dvadeset predsjednika, dva su gramatički dibidusi, a još dvojica su negdje na samoj granici UNESCOVE definicije. Likovi koji valjda i pička pišu piĆka.
Pristojno je imati i razvikane didaskalije, da pred skupinom ljudi ne blebećeš gluposti.
Znam za jednu ženu koja je imala didaskalije, a blebetala je takve gluposti da me bilo sram slušat.
Slično je i kada ljudi pišu.
Tekst koji napišeš i pošalješ nekom, ili ga objaviš na Internetu trebao bi biti jasan i čitak.
Dakle stilski jasan, bez grešaka.
Stil, to je teže, svako ima svoj stil izražavanja, a greške u pravopisu pokazuju u svakom slučaju, nivo pismenosti.
U Hrvatskoj ima 30.400 nepismenih, punoljetnih građana.
Prema UNESCOVOJ rezoluciji iz 1958. koja preporučuje da se nepismenima nazivaju ljudi koji ne znaju pročitati ili napisati jednostavan tekst u vezi sa svakidašnjim životom.
Dakle, ljudi mogu znati slova, ali nije nužno da ih se smatra pismenima.
Dakle ima slučajeva kad baja važno i nadobudno nabuba dvije rečenice na primjer, na Facebooku, a od čitanja te zabole oči.
Pa čitaš opet i iznova. Pa gledaš, kombiniraš, misliš što je svojim riječima htio reći.
Praćenjem političkog života i političkih zbivanja, komentara i događanja, primijetio sam da su svakako najnepismeniji takozvani domoljubi, čiji komentari su uvreda za cijeli sustav školstva.
I ove, a Boga mi i one države.
Odmah iza njih, na drugom mjestu rangirani su predsjednici županijskih organizacija SDP-a.
Od dvadeset predsjednika, dva su gramatički dibidusi, a još dvojica su negdje na samoj granici UNESCOVE definicije.
Likovi koji valjda i pička pišu piĆka.
Deset posto elitne kreme SDP-a je nepismeno.
A upravo ti gramatički dibidusi svakodnevno hrabro i ponosno pišu statuse po FB.
Ne mareći ni malo što je naprosto ružno čitati to što pišu.
Znam da me u SDP-u ne vole. Blago rečeno. Točnije mrze me.
Ali, evo, budite barem malo pošteni. Samo na dvije minute.
Pročitajte tekst.
Samo dvije rečenice. (Prema definiciji UNESCA to je kraći tekst)
Pobrojite gramatičke greške. Da ste vi profesor, kojom ocjenom bi ocijenili ovog visokog funkcionera SDP-a, koji nerijetko tvrdi kako je on “javna osoba”?
Ja njih puno i ne pratim, jer mi je to gadljivo.
Mene brine jedna druga stvar.
Pred pedeset godina ljudi su bili na Mjesecu.
Jer ih je tamo odvela znanost, pamet i nauka.
A pola stoljeća nakon toga Hrvatska je u poziciji da u njen parlament uđu nepismeni ljudi.
Pa kako ćemo naprijed. Ikada?
Nikako!
SDP bi se trebao ozbiljno zamisliti. Uplatite tečaj opismenjavanja za funkcionere.
Po uzoru na nekadašnje tečajeve opismenjavanja po radničkim sveučilištima, za partizanske komesare.