Muči me jedno pitanje i još jedno vezano za njega.
A ne volim kad me nešto muči. Onda moram mislit, pa me boli glava, a ne volim kad me boli glava.
Dakle, otvoriti će restorane, pa će za stolom moć sjedit dvoje ljudi, a dijete će ostaviti parkirano vani, vezano za prečku, poput konja u salunima na Divljem zapadu, jer smije samo dvoje u restoran.
Sjedit će odvojeni pregradama od pleksiglasa od drugih uživatelja u ugođaju, pa će sve skupa izgledati poput suđenja Einchmanu koji je sjedio u staklenoj krletci na sudu u Tel Avivu.
Onda će im prići konobar s gumenim rukavicama i maskom na gubici.
Pa će ih ponuditi sredstvom za dezinficiranje, nadrkano gledati da li su dobro istrljali ruke, primiti narudžbu i otići.
Nakon pola sata donijeti će im jelo.
E sad mene muči, hoće li ovo dvoje nastranaca koji uživaju u boravku u restoranu, smjeti skinuti maske s gubica dok jedu, ili će Mikulićevi harambaše i hajduci propisati neku proceduru?
Još me muči pitanje, kakav debil moraš biti da uopće ideš u takvo okruženje, odnosno kakav debil moraš biti da živiš u društvu u kojem pravila određuju, kako im se digne kurac Mikulićevi hajduci?
Postoji poduzeće Pružne građevine, HŽ. O njima sam već pisao, to su oni kaj nisu vidli da im fali jedan motor veličine trafike na radnom stroju, ali su ga zato masno platili pola miliona eura, pa još proganjaju one koji tvrde da motor fali. U stvari krivo. Dva stroja, dva motora fale.
Šašavo.
No, sve me manje čudi što se tamo događa jerbo ima još.
Pred nekoliko godina tamo se ukazala jedna feš i naočita gospođa, srednjoškoljka (SSS). Tu je gospođu postavilo dekretom odozgo za direktoricu UP Zajedničke službe, ma znate ono, računovodstvo, pravne poslove ekspedit, urudžbeni. Neki kažu da staža uopće nije imala, a drugi kažu da nešto vrlo malo jest, u Croatia osiguranju.
Postala je direktorica s plaćicom oko 18.000 kuna neto, plus auto, mobitel, laptop, kartica, plaćene cestarine i ta sva sranja.
Obzirom da je gospođa imala samo srednju školu završenu (SSS) i nije loše.
Bolje nego recimo bit blagajnica u Spaaru, isto SSS.
Srednjoškolka direktorica u HŽ-u.
Što je i u redu, za takve smo se stvari borili. Zbog takvih je bolje ići u Split pješice nego vlakom, bole noge, ali se dođe prije.
Daklem, čim je došla, shvatila je da joj ured nije namješten nešto chic, pa je angažirala dizajnere koji su se u upravnoj zgradi tog preduzećeta izdrkavali, pa je cijeli ured namješten u ono, pičkastoj naranđastoj boji.
I zavjese i fotelje, ma sve.
U njeno službi je zaposleno podosta lizača kuverata, naravno sve odreda HDZ ovih kadrova s dna kace, ne zna ništa pa liže kuverte, ali ima plavu iskaznicu.
Gospođa direktorica je odmah od prve shvatila da su ti stručni kadrovi potplaćeni, em su stručni, em su HDZ, pa je vrlo selektivno zatražila da se upravo njima podignu plaće.
Uprava, tajnik i direktor su se usprotivili, jer u poduzeću ima vrsnih inženjera koji vuku i nose posao, a oni su realno, potplaćeni.
Diš dizat plaće dostavljačima, a onima koji posao nose ne podižeš?
E, pa sad, problem je samo jedan.
Taj direktor tog preduzećeta koje gradi građevine na prugama ima svog direktora, direktora HŽ Infrastrukture, koji se odaziva na prezime Kršić.
Kršić plave veze nema o tim lizačima kuverata kojim nije odobreno povećanje plaća, ali nije on dugo živio u neznanju, educirao ga je i informirao o tom slučaju jednog lijepog jutra putem telefona izvjesni gospodin Andrija Mikulić, sada Glavni državni inspektor, a onda i sada suprug gospođe s istančanim ukusom za dizajnerski namještaj iz Pružnih građevina.
Nije razgovor dugo trajao, dobar dan, dobar dan, ili smijeni direktora tih Pružnih građevina ili smijeni tajnika, boli me kurac, ali mijenjaj.
Pa jadni Kršić pljune u šake, telefon u jednu ruku, prst u drugo uvo i halo, adje promijeni onog svog tajnika uprave koji neće dizat plaće lizačima kuverata. Ako ne smijeniš njega, jebi ga, naredilo da smijenim tebe.
Onda onaj direktor odbije smijenit tajnika uprave, pa smijenilo njega i dovelo novoga.
Onda je smijenilo novoga, pa doveli nekakvog junošu koji je bio prije toga šef mladeži HDZ-a.
Pa je onda taj mladić nešto htio odlučiti, jerbo je on direktor, čak mu i na vratima piše da je direktor, pa mu je došla kolegica iz Orange office, po zanimanju direktorica i supruga gospodina Andrije Mikulića i lijepo ga educirala: Ti si direktor, imaš direktorsku plaću i status, ali u poduzeću odlučujem ja!
Pred tri svjedoka!
Namjerno ne pišem srednjoškolka, jer je u međuvremenu gospođa stekla diplomu uz rad, na školi za komunikacijski management Edward Bernays.
Škola je to poprilično skupa, a gospođa je stekla diplomu 29.07.2016, na temu osiguranja, jer je kako kažu oni drugi, prije radila kao obični referent, u skladu sa svojom kvalifikacijom, u Croatia osiguranju.
Dakle, njeno zaposlenje na mjestu direktorice bilo je protuzakonito, to bi recimo mogla ispitati Inspekcija rada.
A ispitati će malo kurca, jerbo je njima šefonja njen muž.
To te ja pitam.
Radnici koji grade građevine na pruzi i dalje pokušavaju provjeriti glasine koje kruže o tome tko je platio školarinu.
Jedni kažu da su platili oni, a drugi kažu da nisu.
Kad smijene Andriju Mikulića, saznat ćemo i to! Vrlo brzo!
Nije ona jedina, evo u HŽ Putničkom prijevozu ima tip koji je član uprave.
Koji hoda vrlo ponosan, jerbo, eto, vlakovi kojima on članski upravlja, ne kasne ni sekundu već mjesec dana. Još kad bi ta jebena korona potrajala, bili bi bolji od japanske željeznice, a on član uprave.
Ponosan je on i na svog kuma, Andriju. Koji ga je postavio na to mjesto isto dekretom.
Jer kum nije dugme.
Ne znam da li i on ima pičkasti naranđasti ured ili nema. Ali ima plaćicu oko dvadeset, ima i auto.
A ionako nije puno u uredu.
Svima njima je zajednički nazivnik čovjek koji se zove Andrija Mikulić, glavni državni inspektor, osoba koja bi trebala biti na čelu poštenih inspektora, osoba koja ima jednake kriterije za sve.
Priču i detalje o zapošljavanju direktorice nabave u Plinari u Zagrebu, ne mislim širiti, poštujući uređivačku politiku portala, jer se ovdje nikada ne piše o nečijem privatnom životu.
Ni ko koga ni zašto ni zbog čega. O tome čitajte OVDJE, ja o tome pisat neću!
Andrija Mikulić je na kraju, samo sitni štreberski aparatčik, revan i ambiciozan, isti kakav je bio iz vremena kada je bio član SKH, kada je završio više oblika idejno-političkog osposbljavanja.
Jedina je razlika da je u to vrijeme bio veliki Jugoslaven, a sada je veliki Hrvat.
Jerbo, u to vrijeme sam ne primjer ja, bio po nacionalnosti Hrvat, a državljanstvo SFRJ.
Posve legalno, bez da sam ikada bio šikaniran.
Lik je to koji je spletkrenjem, sudjelovanjem u cijelom nizu sumnjivih poslova uskočio u prevelike cipele, iz kojih će vrlo brzo izletjeti, obzirom da dolaze parlamentarni izbori 13.09.2020, a Plenkoviću se žuri razjebati Bandića i njegove jarane, da umivenog lica i prljavih ruku uđe u klinč junačini Davoru Bernardiću i njegovim komičarima.
Na leđima mu je već nacrtana meta!
O okolnostima kaznene prijave protiv Andrije Mikulića, Tomislava Kelića, Pere Semrena (slučajno ili ne baš onog tipa kojem je gđa Mikulić rekla da ne on direktor samo na papiru) vezano na 500.000 EUR-a traženog mita, biti će riječi kasnije.
Zgodno je za primijetiti da su i taj Kelić i taj Semren i mladi Ropuš, svoja prva radna iskustva stjecali upravo u Pružnim građevinama, na mjestima za koje je potrebna kvalifikacija diplomirani ekonomist,a da su bili studenti druge ili treće godine na nekim čudnim veleučilištima, a svi su u jednom trenutku bili predsjednici, naravno, mladeži HDZ-a.
Evo, sada sam napisao. Sada idem dezinficirati kompjutor od tih govana.
A inspekcija zatvara birtiju koja naručene ćevape za dostavu stavi na stol pred restoranom.
EVO, VRATIO SAM SE!
