Ne vjerujem Stožeru

Danima već, puno predugo, iščekujemo pojavljivanje Stožera CZ, potrpanog pod šatorsku tendu u Nehajskoj.

Scenario isti, Božinović promekeće pozdrav i prozove Vilija da nam objavi koliko je novozaraženih, koliko umrlih, naša sućut, pa objavi da su svi imali visoki komorbiditet.

Pa je cijela nacija dva dana guglala ne bi li našla da je taj jebeni komorbiditet u stvari peh koji imaš pa na dvije tri smrtonosne bolesti nakačiš i tu koronu i onda umreš.

S koronom i dvije tri smrtonosne bolesti u visokoj fazi.

U dobi od devedesetak godina. Kad umreš u dobi od devedeset godina, onda koroni i tim smrtonosnim bolestima u visokoj fazi svakako treba i pribrojiti život kao jedan od uzroka smrti.

Umro si od života.

Ko deda Pantelija.

Ali te vode da si umro od korone. Jer im to paše!

Onda postaneš broj kojeg portali, uključujući i ovaj, objavljuju na udarnim mjestima. Pa si na naslovnici portala kao broj.

Ulaziš u statistike. A znamo priču o sarmi i statistici. Mene uvijek dopadne zelje. I statistički jedem sarmu.

I tako smo nabili maske na njuške, rukavice preskupo plaćene, recikliramo do zadnje mrvice hrane, samo da se ne bi izložili riziku da postanemo brojke na udarnim mjestima na portalima.

Prvi puta od kada postoji Hrvatska, pokazali smo visoku stopu efikasnosti. Sjebali smo sve što smo mogli u roku pet dana.

Po preporuci Stožera!

Život je stao. Ono malo proizvodnje je desetkovano, stao je i turizam, stala je i poljoprivreda. Ulice su opustile, pred trgovinama stoje zombiji zamaskirani kao da idu u pljačku. Cendrava sitna dječica stoje u kući. Nema više svadbi, sprovodi se obavljaju u najužem krugu.

No korona je donijela jednu dobru stvar.

Ljudi su prestali umirat od leukemije, od raka inače, ne umiru niti od srčanih i moždanih udara. Niko ni ne zna da su umrli, ako nisu imali komorbiditet.

I svi smo pratili i provodili odluke Stožera. Stanovi su počeli smrdjeti na Domestos, zmazanci koji se nisu oprali mjesecima redovito peru ruke.

I pred televizorom čekaju pojavljivanje stožera.

Onda sam prestao vjerovati Stožeru CZ.

Jer sam, naivan i glup, sve što su govorili prihvaćao kao zdravo za gotovo. Pa to su doktori koji pokušavaju sve da bi nas izliječili. A kome ćeš vjerovat, ako nećeš doktoru. Raspričali se i Vili I Alemka i Capak, ljutili se što neki ne poštuju njihove naputke. I sve je bilo ok.

Onda su doveli popića.

Katoličkog.

Sveštenika, rabina i imama nisu.

Kad se ukazao pop na tiskovnoj konferenciji Stožera, dobio sam volju da pronađem nekoga ko ima u sebi taj KOVID, pa još ako ima devetnaest, pa da ga pošteno izgrizem, pa da završim agoniju bez komorbiditeta.

Pop je trkeljao i prodavao muda pod bubrege, pričao od životu koji počinje od začeća, prodavao svoju priču pred auditorijem zblenutih Hrvata.

Sutradan su objavili da će se odobrit crkvene procesije na Hvaru, rodnom otoku Andreja Plenkovića i Vilija, jerbo su one tradicionalne.

Pa će popine u pet procesija lazit i plazit po Hvaru, čak će i trčat sto metara na kraju, nešto slično kao što je izvodio Veljko Rogošić u svojim maratonima, kada je nakon dionice od pedeset kilometara plivanja, opalio butterfly zadnjih sto metara.
Dok će popine skakutat po Hvaru, je ću morat čučat u kući. Ne smijem niti na plac, osim u ribarnicu koju su otvorili, jer je i to tradicija da se jedu ribe u patak prije Uskrsa.

Tradicionalni odlasci na posao još nisu bili dozvoljeni.

Nego se blebetalo ostanite doma. A kad si doma, onda nemaštovito, ali je tako, gledaš televiziju. A na televiziji red korone, red crkve, red emisija o Franji Tuđmanu. Pažljivo odabranih, emisija o privatizaciji i njegovoj ulozi u istoj nema. Čak se ni njegova ključna uloga u Vukovaru ne spominje. Samo emisije kako je bio fin čovjek, jako kratke.

Indoktrinacija i idiotizacija društva pod oštrom kontrolom Stožera, ali i crkvenjaka koji, sada je posve jasno upravljaju njima.

Onda je došao Uskrs. Popina je držala misu za zadrigle đikane, koji bi murja čim ih sretne na cesti, mogla odma hapsit, bez da ih pita bilo što.

A murja je čekala pred crkvom da završi obred, koji je zabranjen. Nek se đikani na miru pomole.

Onda je prošao Uskrs, a ista meta isto odstojanje i dalje.

Broj novozaraženih, broj umrlih, ponekad umre i pet šest ljudi, opet visoki komorbiditet.

Petsto ili šesto godina života nestalo je pod naletom korone. I dalje nitko ne umire od raka, moždanog i srčanog udara.

Hrvatima niskog standarada, zatočenim u stanovima, postala je glavna riječ visoki. Em taj komorbiditet (hrvatski: peh, pegula) em ti nekakvi visoki stolovi zbog kojih inspektorska mafija zatvara lokale koji rade isporuku hrane.

Te gangstere nikako ne zanima kako je maska u Gradskim ljekarnama u siječnju koštala 0,7 kuna, a sada košta 8,82 kune.  Maska koju moraš imat, košta devet kuna, a plaću dobit nećeš.

Kakav šef takva mu i služba.

A masku moraš imat, jer tako kažu oni koji odobravaju procesije, prešućuju mise, odobravaju sve što se Crkvi prohtije.

Onda su počeli popuštat.

Pa će se otvorit Crkve.

Jer su valjda shvatili da je ljudima dopizdilo gledat stalno iste emisije o popovima na televiziji. E da, onako usput u jednoj rečenici ispalili su da se nedjeljom neće raditi. Nitko osim trgovina kruhom, pekara i trgovina na benzinskim postajama.

U toj rečenici nije sadržano ni jedno slovo C. Dakle, crkva se ne spominje. Pa ni crkve neće raditi?

E jesi i ti naivna budala. Naravno da hoće. Škole će početi raditi kasnije, što je i logično.

Jer nikada crkva i pamet nisu išle ruku pod ruku.

Za vrijeme korone i našeg zabavljanja maskama i rukavicama, odgonetavanjem riječi komorbiditet, pojavili su se vrlo ozbiljni pokušaji otimanja prava građanima.  Praćenje njihovog kretanja preko mobitela, zabrane rada nedjeljom.

Kršenje Ustava, kojeg su Capak, Alemka i vili onim kratkim nožicama zgazili i pretvorili u otirač.

Ustavni sud šuti. Jerbo sjede doma i gledaju emisije o popovima i Franji Tuđmanu. Boli ih kuki za Ustav, ionako je bolje da ne odlučuju.

Sve to prolazi lako, zaogrnuto u strah da ne umremo od korone, a pri tome imamo visoki tlak, preživljena dva infarkta, rak prostate, rak pluća, zakrečenje žila i zapletaj crijeva. No dobro imamo i osteoporozu, ali to je normalno za dob od devedeset i šest godina.

I zato ne vjerujem stožeru.

Ništa.

Ni da je danas nedjelja.

Jer, koristeći strah i paniku koju su i oni sijali svojim neprekidnim inzistiranjem, neprekidnim zabranama uveli su nas u društvo o kojem sanja Željka Markić, Nedrk Ilčić i drkadžije s Kaptola.

To šro će se mjere popuštaju samo zato da bi se mogli raspisati izbori, o tome ću svakako pisati.