Kao i u svakom gradu u Hrvatskoj, a u Splitu još i više, ni malo nije problem skupiti hrpu budaletina i besprizornika, jebača majke potpisnicima Istanbulske konvencije, da neki kurac protestiraju.Danas je u Splitu izvršena ovrha. Nije ovršen niti stan nekom nadrkancu koji baš ne želi plaćati harač katedrali duha.
Niti je ovršena kuća nekada dobrostojeće obitelji jer se sinek zaigrao kreditima koje ne mogu vratiti.
Lova spičkana, a kada se treba vratiti, pozoveš susjede da se deru, viču, jer ti neki smradovi žele uzeti što je tvoje i tvoje obitelji. Nisi lud da spičkanu lovu spominješ.
Danas je ovršeno dijete.
Ljudsko biće, pile, dječačić od osam godina, postalo je strašna žrtva lešinara kojima je okružen.
Ukratko…
Osmogodišnji Cesare, koji je danas prema sudskoj odluci predan svome ocu Alessandru Aventiju, u Italiji se vodi kao nestala osoba, a taj će status imati sve dok se ne vrati u Italiju i dok se ne povuče tjeralica za majkom nakon predaje.
Roditelji, koji su živjeli zajedno u Italiji, odlučili su se razići.
Pošto dijete nije ormar ili tepih, kojega partneri u rastavi, ako se ne mogu dogovoriti, mogu prepiliti ili razrezati na pola, sud u Italiji, gdje su do tada živjeli donio je odluku da dijete treba imati skrb obaju roditelja, te je sud odredio da dijete bude smiješteno kod oca u kući, a majka može biti sa djetetom kad god to poželi.
U Italiji.
Gospođa majka, koja očito je jebe ni pola posto zakone zemlje u kojoj živi, u hrvatskom konzulatu dobila je putovnicu za dijete, a ni jednom mamlazu u konzulatu nije palo na kraj pameti pomisliti kako bi ona dijete mogla oteti.
Nisu oni tu da misle, nego da ugodno i bogato žive.
Uglavnom, majka je odmah po dobivanju putovnice, odmaglila u Hrvatsku sa djetetom, koje prema važećoj sudskoj odluci, na koju se majci živo jebe, MORA živjeti u Italiji, na adresi koja je određena presudom, uz neometan pristup majke kad god to ona poželi.
Talijanski je sud, posve ispravno, na tragu svoje presude, kada su uvidjeli da je majka uhvatila petama vjetra, zajedno sa djetetom, raspisao tjeralicu.
Za majkom i za djetetom.
Tako je majka svoje sitno dijete dovela na Interpolovu tjeralicu, uvela u društvo sada i Zdravka Mamića, Josipa Gucića i Miroslava Kutle.
Sve fina gospoda koja seru u Hrvatskoj, a kada su u Bosni, seru po Hrvatskoj.
Dečko se od malih nogu kreće u finom društvu. Majka je sa sigurne daljine, iz Hrvatske poručivala o mužu sve i svašta. Te da je pijandura, da je narkoman, da ne zaslužuje dijete. Te da je redovito pegla i bubeta, kao da je rodom iz Požege, a ne iz Milana.
Ako ko zaslužuje dijete, to je svakako ona.
Pa su jednog lijepog dana došli karabinijeri, natjerali muža da piša, čupali mu kosu, vadili mu krvcu talijansku, i ništa nisu našli.
Policijoti nisu nikada našli niti jednu prijavu da je majka ikada prijavila tog Digolu da ju je lemao, ili barem radijatore servisiro njenom tikvom.
Čovjek drogu probo nije. Ni lemao nije, a trebao je. Jebiga.
Jedino što su otkrili da je mama samo lažljivica.
Kada su Digići na sudu shvatili da ih baba povlači za nos, naložli su da se dječačića vrati odma u Italiju, na propisanu adresu, uz propisanu skrb i oca i majke.
Hrvatski sud je prihvatio odluku talijanskog suda te je naloženo da se presuda provede.
Jes, malo kurca.
Mama isparila zajedno sa sinom.
Nestala. Nema je. A-a.
Nedostupna hrvatskom pravosuđu Oni čitaoci koji ne znaju što se događalo, ili su zaboravili, sami će shvatit, da je murja trebala mamu potražit u Bosni.
Zemlji u koju Hrvatska svakodnevno povećava izvoz svakojakih geliptera i probisvijeta, u obliku kompenzacijskog posla, oni isto povećavaju izvoz svojih geliptera i probisvijeta u Hrvatsku.
Pa robna razmjena raste. U oba smjera.
Na zadovoljstvo geliptera i probisvijeta.
Ostale ko jebe.
Otac je angažirao detektive, koji su majku i dijete locirali u BiH. Županijski sud u Splitu potvrđuje presudu digićkog suda, te odlučuje majku strpati u zatvor, a izdaje i tjeralicu koja je primjenjiva i u zemljama koje nisu članice Europske unije, za razliku od europskog uhidbenog naloga. Taj je podatak važan u svjetlu činjenice da se, prema neformalnim saznanjima, Nina s djetetom stalno kretala na relaciji Hrvatska – BiH.
Ili, jednostavnim rječnikom, razumljivom svima, policajce na granici Hrvatska / BiH bolio je kurac ko im prolazi i šećka se tamo vamo kako mu se digne kurac. Majka se na sve to žalila Ustavnom sudu, koji je njenu žalbu odbio u potpunosti. Pa se odlučila predati hrvatskim vlastima, jer je murja na granici nikada ne bi prokužila, taman da je išla tamo vamo svakih deset minuta.
Dijete se prema odluci hrvatskog suda trebalo socijalizirati te upoznati sa ocem, kod kojega će trebati živjeti, a kojega nije vidjelo pet godina.
Voljom majke.
U međuvremenu je završio prvi razred u splitskoj osnovnoj školi. Ministrira u župnoj crkvi u Splitu, trenira košarku, plivanje i džudo.
Odmah nakon njezine predaje, Interpol zove u Italiju Alessandra Avenatija, koji pet godina nije vidio sina i nije znao gdje mu je dijete. Otac je odmah za talijanske medije izjavio kako će ići po sina, dovesti ga u najkraćem roku i prirediti veliku zabavu. Tijekom godina on nije odustajao u potrazi za sinom, dolazio je u Hrvatsku i pokušavao sve pravnim putem, stalno je bio gost talijanskih medija, lijepio je plakate djeteta svugdje, te je čak u Italiji proglašen i ocem godine.
Za majku mi nije poznato, da li je ona igdje proglašena majkom godine.
„Mom sinu je majka promijenila ime. Godinama je živio u Hrvatskoj i Bosni, a policija mu nije mogla ući u trag, jer su njegovoj majci rođaci i prijatelji pomagali da se sakrije. I u bolnicu, kamo je doveden zbog operativnog zahvata, primljen je pod tim lažnim imenom. Ne želim sada učiniti ništa što bi dodatno traumatiziralo moje dijete. Nisam siguran ni hoće li me prepoznati. Nisam ga vidio od njegove treće godine, a sada već ima gotovo sedam. Želim mu se postupno približiti. Nadam se da ću ga nakon nekoliko susreta moći povesti sa sobom u Italiju“
Nekako mi se čini, da je čovjek stabilan i normalan i da mu je uistinu stalo do svog djeteta, koji je svim time jezivo traumatiziran.
Majka i dalje optužuje oca, ovog puta salvom novih optužbi, da nije zainteresiran za dijete, da ga ne dolazi vidjeti iako je otac potrošio stotine tisuća eura na sve ovo što mu je ona priredila.
Na Općinskom sudu u Splitu Nini Kuluz još uvijek se sudi zbog oduzimanja djeteta u nakani da ga protupravno i trajno zadrži. Otegotna je okolnost ta što je sina odvodila u susjednu BiH koristeći ilegalne prijelaze dok se skrivala.
Naime, u studenom 2014. godine Općinsko državno odvjetništvo u Splitu podiglo je optužnicu protiv nje zbog oduzimanja djeteta u nakani da ga protupravno i trajno zadrži. Za navedeno kazneno djelo propisana je kazna od 6 mjeseci do 5 godina zatvora. Kazneni zakon nadalje navodi da ako odvođenje djeteta od jednog roditelja počini drugi, tada je maksimalna kazna do tri godine zatvora. Međutim, ako roditelj s djetetom napusti Republiku Hrvatsku i ode u drugu državu, onda je predviđena sankcija do pet godina zatvorske kazne. Kako je Nina Kuluz, prema ocjeni tužiteljstva, išla sa sinom u BiH, gdje su živjeli te im se nije znalo boravište dulje vremena, onda joj prijeti teža kazna. Za sve to dobila je tri i pol godine zatvora!
Pa je prošle godine, pred točno mjesec dana bilo zakazana predaja djeteta ocu, uz prisustvo sudskih, policijskih i dužnosnika socijalnih službi.
U Splitu.
Kao i u svakom gradu u Hrvatskoj, a u Splitu još i više, ni malo nije problem skupiti hrpu budaletina i besprizornika, jebača majke potpisnicima Istanbulske konvencije, da neki kurac protestiraju.
Došli su tu i svi oni estradni lešinari koji su željni poentiranja na tuđoj tragediji. I tijelima onemogućili predaju djeteta ocu.
U prvom redu kočila se nasmijana Severina, koja je došla dati podršku majci u gaženju presuda talijanskog suda i Županijskog suda u Splitu. Ta ista Severina ima navlas iste probleme sa svojm bivšim suprugom.
Pažljivo je pazila kut pod kojima je kamere snimaju, jer eto, za desetak dana izdaje nekakvi novi pjesmuljak, a gdje ćeš bolje promocije, od sudjelovanja u humanitarnoj akciji.
Oduzimanja djeteta ocu.
Djetetu kojemu je prvenstveno majka uništila život.
A tek mu je osam godina.
Sjebala ga majka i nekoliko stotina budaletina i džabalebaroša i samopromotivaca.
Bez ikakvih posljedica za sve njih.
Čak nije došla ni policija sa vodenim topovima i rastjerala tu klatež koja se protivi provedbi odluke talijanskog suda, Županijskog suda u Splitu, Ustavnog suda RH.
Bolio ih je kurac.
Ko što ih je bolio i dok se majka sa jadnim sinom šećkala vamo tamo granicom, ko da se šeće po stanu iz sobe u sobu.
Isto ko što ih je bolio kada su automatima osuli rafalnu paljbu po kombiju punom djece.
Bolio je kurac i pravobranitelje, od kojih se nikada nitko nije sjetio toj majci oduzeti pravo majčinstva, sa jednostavnim obrazloženjem da je uništila jedan život.
Prošla je godina dana od onda.
Danas su se opet skupili jebivjetri i besprizornici i pokušali spriječiti predaju djeteta ocu.
Koji je nakon sedam godina, primio dijete i žestoko ga ubacio u auto i otišao.
Na zgražanje jebivjetara koji su trčali za njima i jebivjetara novinara koji su se u potpunosti pretvorili u podupiratelje kršenja zakona.
HRT javlja da je dječak odveden bez svoje volje. Vjerojatno je u Bosnu odveden svojom voljom. Na žalost, uz ovakvu majku koja je svojim nepromišljenim potezima strahovito zakomplicirala situaciju, samo je važna i bitna SUDSKA volja.
Ali na HRT-u to papani i pokvarenjaci ne znaju.
Jer, njih boli kurac za sudbinu i dušu malog djeteta.
Glavno je da je zajebancija dobra.
Teško mi je bilo pisati ovaj tekst, jer sam strahovito osjetljiv na patnje djece.
Još mi je bilo teže cijelo vrijeme bilo pisati riječ „majka“.
Pomislite na svoje majke, pa će vam biti jasno i zašto…
