Bilo je to davno.
U vremena kada su Hrvati bili dobar narod. Pošten i human. Hrabar. Pametan.
Nije nas smetalo što smo malobrojni, doduše bilo nas je nešto više nego sada. Gluvarilo se pred američkom ambasadom na Zrinjevcu, tisuće ljudi su protestirali protiv bombardiranja Vijetnama. Danima.
Transparenti, parole, izvikivalo se svašta. Krenuo sam tada u prvi razred gimnazije. Cijeli su razredi markirali, da bi išli tamo. Nije nas niko tjerao. Znali smo da tamo negdje desetke tisuća kilometara od nas, avioni bacaju bombetine, fosforne bombe i prže sve što je na licu Zemlje. A mi smo žestoko protestirali.
Deseci tisuća ljudi danima je dobivalo batina na Trgu republike u prosincu 71. Tukli su nas ko konje, velikim dugačkim pendrecima, a mi bismo opet sutra dolazili, bolnih leđa, razbijenih ruku, natučenih rebara.
Oni su dolazili u valovima, mi smo dolazili u valovima. Od trećih batina spasio me tada neznani kondukter dvojke na Trgu, milicajac je taman zamahnuo, a ja sam uskočio u tramvaj, kondukter zatvorio vrata. Mislio sam da je razbio tramvaj kako je udarilo, namijenjeno meni.
Tisuće ljudi protestiralo je protiv pokolja u Sabri i Šatili u Bejrutu, nekada jednom od najljepših gradova svijeta., gdje su proizraelske snage pobile tri tisuće ljudi.
Izbjeglica.
Jebenih izbjeglica.
Nije bilo interneta, samo novine, tiskane nekakvom olovnom bojom, pa su se od čitanja ruke masno sivo sjajile, a na rukama je bilo krvi pobijene djece i žena, koja je kapala iz jezivih slika[pullquote]
To nam je smetalo. Imali smo svijest.
Hrvati su se isto tako raspizdili kada je Franjo (ne onaj dobri papa Franjo, nego onaj drugi, zločesti, ali nije papa, nego je umislio da je Bog) odlučio odjebati radio 101.
Zatvoriti ga. Radio na kojem je do pred dvije godine žarila i palila progresivna novinarka i voditeljica Hloverka Novak., danas zapjenjena perjanica desnice.
Franjo je policiji dao odriješene ruke.
[/pullquote]Mogli su i pucat. Po procjeni.
Pucat na okupljene stotine tisuća ljudi. Isti kurac ko bacat bombe na nevine u Vijetnamu. Ili noževa i strojnica u Sabri i Šatili.
Na slušatelje radija! Na njih je trebalo pucat jer su željeli slušati istinu. Čitati istinu koja se pisala u Feralu. I nigdje drugdje.
Jedini junak tada je bio Vlado Faber, zapovjednik policijskih snaga koje su trebale pucat u okupljene ljude, po želji sumanute budaletine.
Dobri Faber je iz svog auta izvadio kazetu na kojoj je bilo „Dinamo ja volim“ kojega su pustili preko razglasa.
I napetost je minula. Budaletina je ostala razočarana, nije pokazo da je on gazda.
To je bio zadnji trzaj, labuđi pjev, kojim su Hrvati pokazali da su dobri, ispravni ljudi. Solidarni sa tuđom boli.
Sada to više nisu.
Bezosjećajna, krvožedna gomila, željna tuđe krvi i bačvi piva i tiketa za kladionice.
Kurvini sinovi potpuno neosjetljivi na tuđe boli i patnje.
Sada kada su im patnje pred nosom, u njihovom dvorištu oni šute. A šutnja je znak podrške pičkica i kukavica. Sitnih duša i picajzli.
[stextbox id=’alert’ ccolor=’98def5′ bgcolor=’98def5′ cbgcolor=’98def5′ bgcolorto=’98def5′]Šute i podržavaju! Jer, oni su ponosni, jer imaju državu.
Iz koje svi bježe.
Ponosni na državu, u kojoj se od pola miliona izbjeglica, koje su kroz nju prošle pred dvije godine, niko ni u ludilu nije mislio zadržat. Nego su iz nje jurili glavom bez obzira. Što dalje od svojih nekih novih Sabra i Šatila i što dalje od te Hrvatske.
Sjećate li se, nije bilo davno. Budaletina koje su se tada petljale u rad policije, ko fol savjetnici Predsjednice, oba ta idiota k tome su liječnici?
Budaletine koje su tražili da se izbjeglice, žene djeca i starci, zaustavljaju vojnom silom na granici?
Po želji Predsjednice! Besprizorne budaletine koje predstavljaju Predsjednicu.
Što reći onda o njoj?
[/stextbox]Zašto ovo sve pišem?
Danas je Dan antifašističke borbe, a u ponedjeljak je Dan državnosti.
Dva datuma, idealna za spajanje i neradit.
Niko živ ne zna koji su to dani. Obično se kaže, ma koji je to kurac, ona dva dana, znaš ono kad spajamo za otić na more?
O danu državnosti ne ću sada. Ponedjeljak je vrijeme.
Neću ni o Danu antifašističke borbe. Kad niko ne piše, neću ni ja. Pišu besprozornici, kao recimo, Hloverka u Dnevno.hr
Danu kada je grupa ljudi, mladih idealista podigla ustanak protiv najjače sile svijeta tih vremena.
Skoro golorukih.
Praznih ruku, ali puna srca, ljubavi prema domovini, pravdi i poštenu.
Današnji Hrvati se toga stide.
Stide se svega vezanog uz to. Ponosni su na druge, potpuno suprotne vrijednosti.
Treba ih i razumjeti.
Jer, čime se budala diči, pametan čovjek se stidi.
