Danas je dan. Vrhunac svih patetičnih HRT emisija koje su nas poput snažne artiljerijske vatre pred napad danima bombardirale, kao pripremu za današnji dan.
Dan u kojem obilježavamo dan pada grada koji je pao pod nekom drugom divljačkom artiljerijskom vatrom.
Vukovar je grad heroj.
Postoji li grad kukavica? Da li je to Munchen? Da li je to Zagreb, ne znam. Mi imamo samo heroje. Kukavice, lopove i ratne profitere nemamo.
Znam samo da je Vukovar grad žrtva. Žrtvovan tada od onih tamo, a jednako žrtvovan i od ovih vamo.
Dan u kojem majke prigodno plaču, u kojem političari prigodno lopatama bacaju velike riječi i još veća obećanja.
Danima i godinama slušamo o ljudima koji su dali živote za ovo što danas imamo.
Priče o davanju života, njih pričaju samo oni koji su nam od života sve uzeli. Sve što su mogli. I ne misle stati, uzimati će i dalje.
Jesmo li ikada pomisliti da tim riječima dali su živote vrijeđamo sve one kojih više nema, koji su ostali u blatu te kišne jesenske slavonske ravnice.
Mi koji smo bili Tamo, mi znamo. Ni jedan od njih život nije dao.
Život im je otet. Puškom, rafalom, gelerom, nožem.
Ali, nitko život nije dao. Ne daje se život samo tako. Jer imaš samo jedan.
Priče o davanju života, njih pričaju samo oni koji su nam od života sve uzeli. Sve što su mogli. I ne misle stati, uzimati će i dalje.
Već trideset godina imamo Hrvatsku, nedosanjani sanak naših predaka. Prava je to država, država koja ima sve organe, ima ih čak i previše. Država koja ima 555 općina, bezbroj županija, ministarstva, odbore, fondove, sva ta nekakva čudesa u koja se svakodnevno slijeva rijeka dobro plaćenih trutova, koji ne rade ništa, ili rade malo što.
Tužnom igrom sudbine, nama je višestoljetni san naših predaka otet i pretvoren u stvarnost.
Zašto baš nama, ne znam, siguran sam da je bilo ljepše sanjariti o Hrvatskoj, nego živjeti u Hrvatskoj.
Kakvi su benefiti života u Hrvatskoj tokaru iz brodogradilišta, švelji iz Kamenskog? Kakva zadovoljstva od života u Hrvatskoj ima seljak u Slavoniji, pružni radnik na željeznici? Kakvu sreću od života u Hrvatskoj osjeća armija penzionera koji budnim okom prate zbivanja oko njihovog kontejnera za smeće?
Kakvo zadovoljstvo osjećaju prevareni, pokradeni, koji desetljećima čekaju na pravdu na nekom od hrvatskih sudova.
A trgovac u Pan peku? Kakvu sigurnost osjećaju oni koji godinama čekaju na red za magnetnu rezonancu? Da li su sretni oni čija djeca iz vrtića dolaze gladna, da li su ponosni roditelji čija djeca dolaze iz škola u kojima ništa pametno ne nauče?
O tome danas nije bilo riječi. Jer, oni koji su ostali, ni u ludilu život za to ne bi dali.
Ni debeli pop, koji samo što se ne razleti od isposničkog života, koji gnoji već sat vremena na televiziji. Nije o tome rekao nitko od dužnosnika koji su došli pokloniti se dušama onih koji su živote dali.
A živote su im uzeli.
Prvo njima. Brzo i okrutno.
A sada uzimaju nama, polako, polako, ali jednako okrutno.