Danas je dan. Vrhunac svih patetičnih HRT emisija koje su nas poput snažne artiljerijske vatre pred napad danima bombardirale, kao pripremu za današnji dan.
Dan u kojem obilježavamo dan pada grada koji je pao pod nekom drugom, divljačkom artiljerijskom vatrom. Krvavom i stvarnom.
Svako malo, sablasno ozbiljni glas nekakvog spikera izgovori: Vukovar je grad heroj.
Postoji li grad kukavica? Da li je to Munchen? Da li je to Zagreb? Ne znam. Mi imamo samo heroje. Kukavice, lopove i ratne profitere nemamo. Osim Ive Sanadera. Sva ona gloguzanska klatež koja je iz rata izašla bogata, ne oni nisu ratni profiteri.
Znam samo da je Vukovar grad žrtva. Žrtvovan tada od onih tamo, a jednako žrtvovan i od ovih vamo. Jesmo li ikada pomisliti da tim riječima Dali su živote vrijeđamo sve one kojih više nema, koji su ostali u blatu te kišne jesenske slavonske ravnice. Mi koji smo bili Tamo, mi znamo. Ni jedan od njih život nije dao. Život im je otet. Puškom, rafalom, gelerom, nožem. Ne daje se život samo tako. Jer imaš samo jedan. Priče o davanju života, njih pričaju samo oni koji su nam od života sve uzeli. Sve što su mogli. I ne misle stati, uzimati će i dalje.
Vukovar.
Ne znam, kad god dođem, a trudim se doći rijetko, uvijek je kišno i sumorno, kao što je bilo i onih dana.
Danas će se sjatiti nasljednici onih koji su Vukovar, ako ne izdali, onda barem žrtvovali.
Da bi odali počast, guranjem pred kamere, da se vidi kako su tužni.
Rukama natrljanih lukom, brišu oči, a suza suzu stiže.
A kamere zuje, aparati škljocaju, a oni u sebi: Lukac je jak, jebem li mu majku, ali, se isplati trpit, za sliku ganutosti nad sudbinom poginulih, nestalih, obogaljenih.
A oni koje žive u gradu, nekad super bogatom, jednom od najbogatijih gradova Jugoslavije, a sada jedva spajaju kraj s krajem, sa štovanjem i zahvalnošću ih gledaju. Jer su došli prolit suzu nad sudbinom grada. kojeg su oni prije njih, a u koje se sada ovi kunu, upropastili i sjebali.
Sjebali su ga i stanovnici, koji se nisu nikad tu klatež sjetili jednostavno poslati u kurac. U ropotarnicu povijesne zbiljnosti.
Zabraniti im preseravanje pred kamerama jednom u godinu dana. U njihovom gradu. Cirkusirat i od njihove tuge pravit komediju, s tužnim maskama navučenim na đon obraze. Nikad se ni jedan od tih stanovnika Vukovara nije sjetio i rekao, Komemoracija je naša privatna stvar i stvar obitelji onih koji su poginuli jer su ga došli braniti. Kao što je naša bol privatna stvar koju ne dijelimo pred kamerama, a kolona sjećanja je samo i isključivo za rodbinu poginulih branitelja. Nikoga više. Ni prijatelja, ma nikoga više.
Jer su mnogi od njih sjecikese koji bi živjeli od nerada. Jer da im se radi, radili bi kao što su radili njihove majke i očevi koji su bili sagradili bogati Vukovar. Grad je tamo, ali ne živi. Stoji grad. Vukovarci su mogli birati, hoće li biti grad industrije, razvijenog gospodarstva ili Vodotoranj. Izabrali su.
Život na uspomeni na rat.
U gradu živi i uspijeva samo mržnja. Zalijeva se obilno, svakodnevno, ma, više puta na dan. Nurnberg je bio sravnjen sa zemljom, Dresden 1945. nije postojao, Berlin je mjesec dana bez prestanka tuklo 9.000 topova i haubica, izbacujući 500.000 projektila svakih pola sata. A 1975. kada sam bio prvi puta u tim gradovima, trideset godina nakon rata, život je u njima bujao. Njihovi gradovi obnovljeni su radom, ciglom, betonom, čelikom i staklom, a Vukovar se obnavlja domoljubljem, mržnjom, neradom.
I onda će političari sjesti u bijesne limuzine, već pomalo umorni od tužne maske navučene na đon obraze.
Zajebancija je bila dobra. A i popilo se i pojelo nešto, zar ne? I svi zadovoljni.
A mržnja ostaje i dalje.
Vukovar je proglašen mjestom posebnog pijeteta. Hrvatski poštovanja, pijetet je germanizam. Za najveću žrtvu rata nemamo čak ni hrvatsku riječ. Poštovanje!
A kad je već pijetet u pitanju, najbolje je piti.
Da se sve zaboravi.
