Danas se nekako osjećam kao da sam šef gradilišta. Ne za to kaj gacam po blatu, tražim zabušante po smrdljivim kontejnerima ili birtijama oko gradilišta.
Nego zato jer su me stigli rokovi. Ko što kaže Mile Kekin.
Šef je gradilišta danas jako nadrkan,
Kao i uvijek kad ga stignu rokovi.
Imam frendove kaj čitaju Playboy, Hustler, jedan od njih čak čita i Jutarnji list. Ja redovito čitam The Economist, koji mi se pojavi pred vratima svaki tjedan. Uopće, priznam, ne poznam nikoga tko čita The Economist osim Zorana Milanovića. Nekako sam mogao napraviti deal, pa da mi prepusti svoje, mislim da je njegova platica kud i kamo veća od moje penzije. A pet banki tjedno i nije baš malo.
Ali vrijedi svaku lipu.
Možda The Economist čita i Miro Bulj, ili onaj Hrvoje Zekanović, ne znam. Po onome što vidim, mislim da ipak ne.
Na stolu leži devet brojeva, od početka rujna. Ko virgo intacta. Netaknutih. Najveći grijeh je preskočiti ih.
Ima fantastičan članak Hard pass, u izdanju od 5. studenog, koji obrađuje realne razloge otpora uvođenju COVID putovnica. Po tom članku vidim da The Economist ne čitaju ni članovi Stožera.
I ja sam se zapustio, malo vamo, malo tamo, malo pisanja, drkanja oko uređenja portala, malo previše sjedenja po birtijama, a nisam ja kriv, nego dobre ficigerice za susjednim stolovima, pa sam ih pogledom pasao, paleći cigaretu za cigaretom, a hrpa nepročitanih Economista rasla je.
I sada hrpa Economista stoji na ormariću kraj mog kreveta, spremna na gutanje. Olovka je spremna, za obavezno signiranje.
Pa ćemo malo pisati, ali ćemo više čitati što pišu pametni ljudi.
Što je svakako bolje nego gledati prenose govora Napuhanog purana.
I replike onih koji za The Economist ni čuli nisu.
A kenjali bi o politici…
***
