Svanuo je dan. Sunčan, vedar i hladan. Dugo očekivan i dugo iščekivan. Zadnji dan posla. Nakon 41 godine rada. Svakodnevnog ustajanja, bezbrojnih putovanja, vucaranja širom Zemaljske kugle, života u nekim čudnim zemljama. Tamo gdje drugi nisu htjeli ići ni nogom, ja sam ulijetao glavom. Cijeli život.
I ostao živ.
Padao tako da sam se razbio na tisuće komadića, pa se skupljao, zalizao rane, pa se opet penjao. Puno puta. Palim cigaretu, gledam film. Film života. Svašta je bilo, puno stvari se desilo. Kad se sjetim da sam petnaest godina radio svaki mjesec preko četiri stotine sati. Četiri stotine sati. Radni mjesec ima prosječno stotinu i sedamdeset šest sati.
U petnaest godina odradio sam trideset i četiri radne godine. Ostalih dvadeset i šest godina radio sam ajmo reći normalno.
Nakupilo se dakle šezdeset godina staža. Naravno, to mirovinsko ne priznaje, to je samo činjenica koja mi ide u korist. Skupilo se iskustva, nema stvari koje moje oči nisu vidjele, nema situacije u kojoj nisam bio.
I sada je to gotovo.
Sve je iza mene. Sjećat ću se lijepih trenutaka, kojih je bilo puno više nego ružnih. Jer, predamnom je novi život. Život dugo iščekivan.
Uvijek sam zavidio gospodinu Fuliru. Zagrebačkom bonvivanu.
Kava u gradu, joj milostiva, baš ste mi comme il fault. Predstoji mi uživanje. U neradu. Ko prašćić u blatu.
Špica, okolni kafići, dobra kava, fina atmosfera, šešir, kaput, leptir mašna. Pisanje, kad mi je volja, o čemu mi je volja. Kad imam meraka,
Život bonvivana me čeka.
Samo da ne bude Šminkeri bez pokrića, kako je napisao dobri Pero Zlatar.
Jer, poznajem ja sebe.
Naći će se neki novi izazov koji me čeka.
A teško odolijevam izazovima.
