Dakle, reći ćete mi da sam naporan. Dosadan. Da sam smor. Kad bolje razmislim, bolje da sam smor, nego tvor.
Pred dosta godina, jedna od vlada, ne sjećam se koja, čak i nije bitno, donijela je uredbu, zakon ili kako li se to već ne zove, da je neisplata plaća za izvršen rad kazneno djelo. Dakle, radnik dolazi na posao, redovito, radi ko sivonja, neki od njih i zabušavaju, ali onako inteligentno da ih se ne prokuži. I onda dođe Spasovo, dan kada se isplaćuju plaće, a plaće nema. Pa volusina od direktora traži opravdanja, te nije bila dobra realizacija, te nije bila dobra naplata, ma milion razloga će naći i bezočno reći u lice okupljenim pušačima kurca, koji će priču progutati i prepričavati je kući obitelji koja mora platiti režije, nešto i pojesti, a dječici noge rastu, a novih cipela nema.
Neisplata plaća bila je poprilična moda među đikanima koji su poduzeća kupili za kikiriki, samo zahvaljujući činjenici jer su bili politički podobni, a u stvari spadaju u red sisavaca koji se i službeno liječe Ivermictinom. Konjine. Gadovi i smradovi, koji su se bogatili neplaćajući tuđi rad.
Da je danas poslati Mojsija da se pentra na Sinjal, najviši vrh Hrvatske po nove Zapovijedi, posve sigurno bi bila i zapovijed : Ne prevari radnika svoga ne dajući mu plaću za njegova djela.
Ali jebi ga, Mojsije je otego papke poprilično davno, pa je njegovu ulogu preuzela neka od vlada Republike Hrvatske. A Bogu su vjerojatno i dopizdili Hrvati, vidio je da tu pomoći nema.
A u vladi Republike Hrvatske sjedi i neki ministar Banožić. Kojem se živo jebe za tog nekakvog Mojsija. Jebe mu se i za zapovjedi zbog kojih bi se taj davno upokojeni tip pentrao na taj Sinjal. Jerbo, zapovjedi daje on, a niko drugi.
A on je zapovjedio da se vojnicima koji su raspoređeni na Pantovčak, kojima je zadatak čuvati vrhovnog zapovjednika, predsjednika Republike, ne isplaćuju dnevnice i putni troškovi.
Nikako ne valja miješati kruške i jabuke, zbrajati ih i rezultat iskazivati u broju šljiva.
Ali valja povući analogiju.
Dakle vojnici koji su stacionirani na Pantovčaku, oni su da prostite obični radnici. Šljakeri u nivou tokara u Končaru, zavarivača u 3.maju, trgovaca u Konzumu. Ljudi koji rade za nekakvu plaću od 5.000 kuna, možda koja kuna više, ali nikako puno više. Posao im je čuvati Predsjednika Republike. Izabranog voljom preko milion Hrvatića. Dakle, tipa koji ima, kako se to kaže, izborni legitimitet. Po cijele dane ti šljakeri odjeveni u besprijekorne uniforme imaju, kaj ja znam kak se to sada zove, nekada se zvalo egzercir. Te ih postrojavaju, te ih ganjaju da trče ko da igraju u Dinamu, dižu utege, glancaju puščetine, na milimetar od nekakve crte moraju žmirečki stati vrhom cokule. Stajati mirno, ko da im je metla u dupetu dok se tepihom šećkaju nekakvi Bog te pitaj odakle uzvanici.
Drkaju ih cijeli dan. Za pet soma kuna. Onda taman kad zaspu, onako iz zajebancije, opale im uzbunu, pa trči na položaj dok pada snijeg ili pada kiša, kako bi dostigli kako se to kaže bojevu gotovost.
Sve to skupa za pet soma kuna. Možda koju više.
Ali, ne lezi vraže, tip koji ima izborni legitimitet, samim tim legitimitetom stekao je i naziv vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Što znači kad on drekne, generalima gaće padaju. A Švrčo, zvani banožić pak misli da je to njegovo pravo, jerbo ga je imenovalo za bit ministar od obrane.
A tip s legitimitetom od preko milion glasova ima obaveze po cijeloj državi. Malo u Zagrebu, sutra u Iloku, odma zatim na Komiži. A procedura i zakon kaže da je on štićena osoba. Što znači, ekipa tih šljakera, odjevenih u besprijekorno uredne uniforme ide s njime. Gdje on okom, tu oni skokom. Jer je takav propis, od kada je Rvacke države.
Ne znam kako je točno u vojsci, ali mi polako sviće da je vrlo slično kao i u gospodarstvu.
U gospodarstvu, kad ideš na put dobiješ dnevnice. Ili kao akontaciju ili kao isplatu po izvršenom obračunu putnog naloga. Što je to uopće dnevnica?
Dnevnica za službeno putovanje isplaćuje se radnicima za pokriće osnovnih troškova koji mogu nastati na službenom putu (prehrane, pića i prijevoza). Kako bi imali pravo na dnevnicu udaljenost između sjedišta poslodavca ili uobičajenog boravišta odnosno prebivališta radnika i mjesta službenog puta mora biti veća od 30 km u jednom smjeru, te radnik mora provesti na putu više od 12, a ne manje od 8 sati.
Dakle sve je jasno. Najveća i najogavnija stvar je neplatiti čovjeka koji svoj posao obavlja.
Svima osim tom ministru koji je potpisao ugovor 200.000.000 EUR-a skuplji od planiranog.
Jerbo je odlučio vojnicima ne isplaćivati dnevnice kad idu na službeni put u pratnji Vrhovnog komandanta, s uredno potpisanim putnim nalozima. Otima protuzakonito sirotinji koja ima plaću zakurac, novac koji im služi da prežive na putu. Tip bi i slijepom cucku kost iz usta oteo. Bijedno, da ne može biti bjednije. Kad ostane bez posla, mogao bi biti ili sudac ili tužitelj. Tamo takve trebaju.
Nekako se strašno veselim trenutku kad će Josipa Rimac pokrenuti svoj vergl.
Da sam mu ja šef, ja bi mu mrtav ladan opalija dvi tri pleske i opizdijo nogom u guzicu da se ne zaustavi do Vinkovaca.
Ako vojnici prate predsjednika u nekakvu zabit, gdje nema kasarne/vojarne, moraju se snaći za spavanje i spavanje platiti sami. Od crkavice od pet soma kuna. Mislim da im je najjeftinije spavati na klupi u parku.
Ne znam da li sam rekao, pa da kažem i radi tog parka i te klupe, Da sam mu ja šef, ja bi mu mrtav ladan opalija dvi tri pleske i opizdijo nogom u guzicu da se ne zaustavi do Vinkovaca.
Ako smo se borili za ovakvu državu, bolje da se nismo ni borili.
Pobjedničkom hrvatskom vojskom upravlja nekakav aparatčik bez imalo empatije, a što je još gore, mozga u glavi.
Jer, zakoni, oni zemaljski, pa čak i naši, hrvatski, ne daju mu pravo pljačkati nikoga.
Pa ni vojnike koji rade svoj posao.