Uskrs je. Sunčan dan, zrak pročišćen divljim sjevernim vjetrom koji je zatvorivši sve prilazne ceste moru, Dalmatince učinio bodulima.
Repertoar je tradicionalan, šunka, gredica mladog luka, rotkvice, jaja, hren, francuska salata. Pa onda valjanje po kauču, da bi na stol istrčao reš pečeni odojak i kokoška fino pečenih bataka. Televiziju ne gledam, niti NU2, jer odavno je Aco prestao dovoditi goste koji bi mogli reći nešto što bi me zaintrigiralo. Čudi me kako se nije dosjetio dovesti autostopere, pa s njima razgovarao o viđenju života. Sve to za mizernih osamdeset kuna mjesečne pretplate iz moga džepa. Nisam se previše zamarao uskršnjim porukama vodećih mudonja u ovom smiješnom društvu. Onog popa pištavog glasa ionako ne razumijem što priča, a ostali su ionako postali vjernici dolaskom na vlast, a neki i nisu, a na Vlasti su. Ali, u oko me ubola Plenkovićeva izjava: Ovo je vrijeme kada u miru svi skupa možemo propitkivati ono što radimo, svoja postupanja, svoje odluke. Svaki blagdan prigodno donese neki slatkiš iz džepa Andreja Plenkovića. Onako malo zaprašen, s gdjekojom mrvicom duhana prilijepljenom za slatkiš, kojeg mi veselo progutamo. Pred nekoliko godina, na Badnjak, kupio je INU, sjećate li se?
Andrej Plenković je jedan fin gospodin, onako dobrodržeći, malo previše otvoren u struku, vidi se da ima manire. Sve u svemu, rekli bi idealan mladoženja od Vukovara do Zagreba, od Karlovca di Dubrovnika. Seoski ljepotan, ruralni gospodin savršeni. A opet, nekak mi se čini da gospodin Plenković ne voli istinu. Više voli jesti nego istinu, što je vidljivo skoro na svakoj slici.
Nakon ova dva dana ića i pića, na poslu će se pojavit hlača utegnutih i napetih, sakoa kojeg ne može zakopčati, može ako diše. Jer će se ubijat hranom, kao i većina od nas, ša će nabacit koju kilu. Da prostite, prežderavat će se. A neće se posve sigurno propitkivati što radi, a Boga mi posve sigurno neće propitkivati svoja postupanja i svoje odluke. Jerbo bi mogo prisjesti mu svaki zalogaj s bogate uskršnje trpeze. Nekako kao što je nama odavno prisjelo sve, kao posljedica njegovog rada, njegovih postupanja i njegovih odluka. Tip pod čijim se vodstvom Hrvatska pretvara u Ugarsku, savjetuje nas da se propitamo. Ne raspitamo o njegovim postupcima, nego propitamo o svojima.
Na misi u Katedrali bili u i izbjeglice iz Ukrajine, naravno oni katoličke vjere, pa im se on i prigodno obratio. Jer je sada trend u svijetu obraćati se izbjeglicama iz Ukrajine, a ta obraćanja su muzika za uši onima u Bruxellesu, onima kojima bi se rečeni Plenković rado dobacio s lansirno eksperimentalnog poligona, zvano Hrvatska.
Obraćanje izbjeglicama, njihovo ekspres zbrinjavanje puno bolje zvuči nego zbrinjavanje i rješavanje nekakvih Banijaca. Ko je više čuo za tu Baniju? Jedna od odluka rečenog Andreja bila je i imenovanje tog Paladine za ministra koji treba obnavljat Baniju. Baniju je mogla obnavljat i Hidroelektra, e jebi ga, da nema upravo tog Paladine, koji je potaracao sve što se moglo.
Mili moji, nemojte slušat rečenog Andreja Plenkovića, barem ne danas, pojedite ono što ste uspjeli kupiti i pripremiti, možda i na rate platiti.
Slušajte mene, ne dajte da vam i današnji dan pokvari. Ostaje mu još samo tristo šezdeset i četiri. Jer nije prestupna godina.
