Uvijek je teško početi priču, pitaš se od kuda početi. Nekako, najbolje je početi od početka. Ali, ovo o čemu pišem početka nema, a Boga mi ni kraja. Priča je to koja traje oduvijek, a trajati će zauvijek. Danas i sutra je točno trideset i pet godina od sada već čuvene posjete Slobodana Miloševića Kosovu. Kako to Srbi kažu Kosovu i Metihiji, Kosmetu.
Sjećate li se one Niko ne sme da vas bije? Izrečene pred histeričnom rajom u transu. Nakon što je pokrajinska milicija Kosova rastjerala uz primjenu sile okupljene Srbe koji su protestirali pred zgradom u kojoj se nalazio Milošević, tada drugorazredni partijski aparatčik, poslan od strane Beograda na Kosovo radi sve vrelije situacije na Kosovu, izazvane tradicionalnim, višestoljetnim lošim odnosima Albanaca i Srba.
Nakon Niko ne sme da vas bije, počeo se Srbijatrans, više ništa nije bilo isto. Niti biti neće. Srbijatians trans je rodio dijete. Croatiatrans.
Nastupilo je vrijeme Novog normalnog. Novo normalno bilo bi najtočnije definirati kao novi oblik masovnog kretenizma.
Njegovan, hranjen i pažljivo uzgjan kretenizam rađao je djecu, s obje strane. Propaliteti i vucibatine postali su faktori.
Dobar dio svog života živio sam u Jugoslaviji. Školovao se, odslužio vojsku, radio, kćerka mi se rodila u Jugoslaviji. Radio sam, putovao, pio gemište od Briške rebule, ujutro i prije spavanja pio jogurt. Slavio Božiće i Uskrse, išao na vjenčanja, krstitke i prve pričesti, na krsne slave. U crkvu išao nisam, kako ni onda, tako ni tada, ali se ne sjećam da je bilo tko imao problema zbog svojih vjerskih opredjeljenja. Murja je tukla, tukla je klipane koji su provaljivali u trafike, tukla je siledžije koji su lemali žene, prodavali cigle po mračnim ulicama zagrebačkog centra. Šišala balavce koji su se zajebavali na cesti bez osobne karte iza 22 sata. Ne sjećam se, da je netko specijalno tukao Srbe. Kako u Hrvatskoj, tako ni u Srbiji ili bilo gdje, od Vardara pa do Triglava. Naprotiv, oni koji su mogli mlatiti, a to je murja, ionako je u velikoj većini zapošljavala upravo Srbe. Miloševićava Niko ne sme da vas bije, izvaženo iz konteksta, obična je laž, jer Srbe nije niko tukao.
Do tada. Nakon toga, ne previše dugo, počeli su rečene Srbe napucavati, ko staru kantu. Rat u Sloveniji, Domovinski rat, NATO, Kosovari. A oni su i dalje, u svojoj tradiciji slavljenja poraza kao pobjede, živjeli u uvjerenju da su pobjednici. A pobjedniku nikad dosta, pa bi opet. I opet dobio po pički, pa će to proglasiti pobjedom, pa nestrpljivo u novu pobjedu.
I zato priča nema početka, a Boga mi ni kraja. I uvijek isti scenario. Dosadili su već. Dopizdili i Bogu i vragu.
Frajeri koje je u desetodnevnom ratu u Sloveniji pobijedilo društvo prijevoznika kamiona .Jerbo su blokirali sve ceste i onemogućili tenkovima proboj u pozadinu. Pa je sve završilo primirjem, nakon deset dana rata. Bit će da ti prijevoznici nisu čuli za riječi Slobodana Miloševića. Ili su čuli, ali nisu razumjeli. Jer su bili turski kamioni i prijevoznici i društvo jodlera s Kamniških alpi.
Srbijatrans prebijen od slovenskih i turskih prevoznika.
Sjedim, ispijam zadnje gutljaje hladnog Paulanera, razmišljam, što je bilo dalje, helikopter na Gazimestanu, vikend balvansko blokiranje prometnica, mošti kneza Lazara koje su nosane diljem Srbije, ko da su na đačkoj ekskurziji.
I nikada to stati neće. Jer, njihov kretenizam ima alpari partnera s druge strane Drine.