Prvi je maj. Na ulazu u Maksimir, jedan od rijetkih SDP-ovaca koji ima muda pozdraviti me pred drugim članovima, zagrlio me i dao karanfil.
Hoćeš li još koji, pita. Ne bih hvala, jer znam da bi poslije ovi okolo pričali kako mi je SDP turio kitu. A to bi bila čista zamjena teza, jer kitu ću njima turati ja. S vrlo velikim zadovoljstvom.
Poluprazan Maksimir, prošlo je deset sati. Ljudi strpljivo čekaju početak podjele graha. Grah se počinje dijeliti u deset i trideset, više ne rano ujutro, kao što je bilo dok ga je dijelio glavom i bradom Pokojnik. Ne znam zakaj od pol jedanaest, bit će da šefovi Grada Zagreba, Tomašević, Korlaet, Klisović i Gotovac vole nedjeljom dulje potegnit u krevetu. Znaju oni, čekati će ljudi grah. Nije preša. Tim gladušima i nije loše na suncu. Vrag ti prišu odnija.
U redu stoje ljudi skromno, second hand odjeveni. Ispijene face, strpljivo čekaju da se debele babetine, djeliteljice bažuleka, s vrećicama na glavi, pripreme, jer zajebana je rađa dijeliti grah.
Hoćeš li još koji, pita. Ne bih hvala, jer znam da bi poslije ovi okolo pričali kako mi je SDP turio kitu. A to bi bila čista zamjena teza, jer kitu ću njima turati ja. S vrlo velikim zadovoljstvom.
Babe otvorene u struku još diskutiraju, raspravljaju, a sada već petstotinjak ljudi čeka neki kurac da počne ta podjela graha. U redu stoje ljudi s velikim shopericama, a jarka sunčeva svjetlost izdajnički osvjetljava bezbrojne posude u njima. Pa će ponijet kući sve te porcije graha. Jesti će danima, jer drugo ni nemaju.
Pleh glazba na obližnjoj pozornici izvodi potpuri zagrebačkih šlagera. Deset i kvarat je, sindikalni sastanak debelih djeliteljica graha još traje, a raja strpljivo čeka. Sve se mislim dok gledam te debele babe, da one možda taj grah nisu pojele? A Tomašević i Klisović još spavaju. Krenulo je. Ljudi navalili, vade silne posude iz shoperica, pažljivo ih zatvaraju, pazeći da ne proliju koju kap dragocjenog graheka.
Ove godine kako se to kaže, čelnici sindikata, pod čime se podrazumjeva trijumvirat onih besprizornika, Severa, Novosela i Ribiča, neće biti u Maksimiru. Nemaju kaj ni dolazit. Jer, u Maksimiru i nema njihovih članova, državnih službenika, Maksimir je rezerviran za sirotinju, a njima se za sirotinju jebe živo. Puca im racku za pogrbljene starce koji na suncu sa šopericama u ruci, čekaju početak podjele hrane. To je takav soj. Degeneracija morala i ljudske vrste uopće. Oni su svoje postigli, podigli su plaće državnim sisavcima proračuna, nafektali nekakav ordenčić kojeg im je na prsa junačka stisnuo Predsjednik Republike.
Jebate, ko je sve u ovoj tužnoj državi akademik, počasni profesor, tko je sve odlikovan u ovoj državi? Svi koji imaju ljudsku čast, znanje i poštenje, oni nisu. Ta nekakva priznanja su samo oznaka za besprizornike.
Onda se ukazao, praćen hordom obožavatelja glavom i bradom Tomislav Tomašević, desetak metara, iza njega, kako je i red, kaska Joško Klisović, praćen drugaricama s crvenim karanfilima. Iza drugarica s karanfilima srećem ponekog tajnika SDPH, tih sekretara ima skoro isto koliko ima i članova. Ima ih više nego i sekretara SKOJA, kojih je bilo samo sedam. Hrabro dok mi prilaze u susret, gledaju u pod, ili odjednom shvate da se nešto strašno napeto događa u maksimirskoj šumi. Frajeri koji vode politiku stranke, boje se tipu koji ne misli isto kao oni pogledat u oči i makar neprimjetno kimnut glavom, namignut. Ništa.
Jerbo su pičkice. Stranku im vode pičkice.
Onda se ukazao u punoj visini glavom i bradom dugo neviđeni Davor Bernardić, praćen tim svojim bernardincima koji su ga s neskrivenim divljenjem gledali. Sada više nisu bernardinci, sada se zovu socijaldemokrati. Dapače, Udruga socijaldemokrata. Recimo, kao udruga invalida. Udruga uzgajivača golubova prevrtača.
Ili udruga šepavih mrava.
U rukama i njima karanfili. Neki i po nekoliko karanfila. Gledam ih, pa se mislim, valjda je njima tu kitu u ruke stavio Domagoj Hajduković, vedeta udružene socijaldemokracije, globtroter za vaš i moj novac.
Evo, zajebo me onaj hrabri komunist koji mi je dao karanfil, mogao mi je kitu turit Domagoj Hajduković.
A nije.
Napisao sam najmanje stotinjak članaka o Milanu Bandiću. Ne trebam ni razmišljati, niti jedan nije bio pohvalan. Naprotiv. Ali, današnji Prvi maj u Maksimiru, pokazao je kako je on za ove zevzeke i bezveznjake bio organizacijski genije.
Fališ Milane. Ali samo da se ljudi najedu graha. A i to je nešto.