Summertime when the livin’ is easy
Došlo je ljeto. Dobro, ne baš kalendarski, ali tko mari za kalendar. Ja sam postao ko moj prijatelj Miro, koji naprosto ne zna što je vrijeme. Satovi se navijaju po njemu. Kad kaže vidimo se u devet, dođe u deset, to je u stvari devet, samo ja ne kužim.
Redakcija Spectatorbloga, koja od samog početka radi od kuće ili iz birtije, sada je rasuta je po svijetu. Nadrkana članica lektorskog dueta Geschwister Schwartz, Brunhilda počela je nakon 737 dana raditi u preduzećetu, do tada je glumila da radi od kuće. Pa je iz moda rad u gaćama prešla u mod rad. Pa je niš nesmem pitat, jerbo, ona radi. Samazatajna Ilse danima radi, a noćima fuša. U rijetkim trenucima nerada razmišlja kuda će zbuksati tu silnu lovu koju je zaradila. U fušu.
Redakcija se rastrčala po svijetu
Stari pokvarenjak, Branimir Brzić, redakcijski potrčko, kao da ga vidim, sjedi na obali mora, kvasi noge u moru, jer je čuo da je to dobro za kurje oči i šiba mi dnevno dvijestotine tema koje bih ja trebao kao obraditi. Mladi i revni Pero došao je na ideju da je blesavo pisati o žutilu u ovoj našoj političkoj žabokrečini, pa je istrčao sa prijedlogom da bi trebali pisati o svjetskom žutilu. Johnnya Deppa smo preskočili, premda smo svi za njega navijali, ali ispunjen je putni nalog i Pero je upravo sletio u London, pa će biti dopisnik redakcije Spectatorbloga iz Londona s proslave Kraljičinog jubileja. O svom trošku, naravno. Ima tu dosta problema. Nismo sigurni da će uspjeti ishoditi intervju za ovaj portal s Kraljicom, ni sa stogodišnjim prestolonasljednikom, a mislim da mu ni ona Deva neće dati intervju. Osim toga, nisam siguran da Pero neće zapeti negdje u nekom pubu i natočiti se pivušom. Naprotiv, siguran sam. Sigurno već loče u mom omiljenom Harpu u Convent Gardenu.
Valja priznati, pokazao je veliku inicijativu, jutros u pet sati uslikao je na Tuđmanu Marina Miletića s novom velikom ljubavi, kako napušta svoju veliku ljubav, Hrvatsku. Pero nije znao odgovoriti hoće li se Miletić stići bacati i padati u vjerski afan na Dinamovom stadionu u subotu popodne, na katoličkom Woodstocku, kako mu tepaju. Možda ljubav pobjedi vjerski zanos, pa ostane u inozemstvima. Što se mene tiče, bilo bi dobro da ostane forever.
Brzi korotnik Marin Miletić u pratnji nove ljubavi tano ujutro napušta voljenu Hrvatsku s Franje Tuđmana pic.twitter.com/55g8kOxxUf
— Spectator (@SpectatorHR) June 2, 2022
Maksimirski Woodstock
Taj dernek se održava kao slučajno baš u subotu, 04.06., slučajno naravno, neposredno nakon davno najavljenog Gay pridea. Pa se pitam, hoće li smjerni molitelji prvo dobro izvrijeđati sudionike Gay prideta, pa će onda na stadion sretni i zadovoljni, jer su učinili Bogu ugodno djelo, padati u delirij uz ritmove Alana Hržice, Nikad Čuo Pjevača.
Pošto se radi o kako kažu Woodstocku, za očekivati je da se u najboljoj maniri tog festivala, oduševljene gledateljice razgače i razgrudnjače i anonimnog Alana na stageu zatrpaju grudnjacima i gačonkama.
Kad Alenu na stage polete gaćice i grudnjaci. pic.twitter.com/wktC1MdHnF
— Spectator (@SpectatorHR) June 1, 2022
A ja, siroče, ostao sam sam. Vucaram se od birtije do birtije, prešao sam na ljetni mod. Ko američki predsjednik, svaka letjelica u kojoj se vozi, automatski dobiva naziv Airforce One, tako je i meni svaka birtija u kojoj pišem redakcija. Ljetni mod predstavlja prelazak na malene laptope i tablete, koji stanu u torbu pederušu, lagane lanene lačice, lagane lanene kušuljice dugih rukava zavrnutih do ispod lakta, pederske okrugle naočale, bijele tene kožne koje se ne smiju vezati i šešir panama u boji pantalonica.
Matori hipster. Još kad počnem fitiljit brkove i frkat ih.
Može mi se. Ako se političke stranke mogu voditi iz birtija i slastičarnica po Masarykovoj, može i nekakav portal iz Stella restorana na Cvjetnom placu. Jedino što me ometa u radu su guzičarke u štiklama i lepršavim haljinama, koje prolaze i skreću mi pažnju.
Dolaze lakše teme. Ljeto je. Naporno je po ovim vrućinama pisati o našem domaćem seksu, gdje nas svakojaki klipani koji za sebe kažu da su političari jebu u mozak. Ne kvalitetno, ali uspješno..
Pa je vrijeme za lakše teme. Nastavljam pisanje iz druge redakcije, na putu do nje prošetao sam novom pješačkom zonom u Staroj Vlaškoj. Ogromni protutenkovski pitari s nekakvim biljkama, izliveni onako, preko kurca, grubog izgleda. Drvena koza koja priječi ulaz prema Vlaškoj. Asfalt unakažen nekakvim crtarijama. U pješačkoj zoni samo ja i dva studenta koji će po završetku fakulteta bit kolege rečenog Miletića. Ni pasa nema. Nekoliko penzića sjedi u kafiću kraj Šenoe, dudaju jednu kavu već peti sat.
Ako je Bandić Zagrebu oteo dušu, ovi su je bacili u ponor.
Ukupni dojam, ha, Abortus nad Starom Vlaškom izveden bez priziva savjesti.
Zagrebačka crtica. U što se pretvorio Grad?
Sjedim u tramvaju.
Mlađarija se izvalila na sjedala, gledaju u mobitele ili zure kroz prozor. Ulazi mlada žena, trbuh do brade. U rukama vrećice. Znoj joj oblijeva lice.
Tišina.
Ustajem, Izvolite sjednite.
Pogledi na meni, začuđeni, kao da sam snio jaje.— Spectator (@SpectatorHR) June 2, 2022