Bezbroj puta sam se upitao, a odgovor nisam dokučio.
Što je socijaldemokracija danas?
Treba li ovom društvu socijaldemokracija uopće, osobito ovo što nazivamo socijaldemokracijom?
Postoji li uopće opravdanost postojanja ovakvog SDP-a i ovakvih Socijaldemokrata?
Teška su to pitanja, nikada nisam dokučio odgovor koji nije u sebi sadržavao ali.
Ta pitanja postavio san angažiranim intekektualcima, ljudima sa stavom, za koje sam mislio da nemaju prepreke otvoreno izreći svoje mišljenje.
Odgovore sam dobio od većine, nekolicija se ispričala. Zahvaljujem svima, onima koji su odgovorili i onima koji su se ispričali, navodeći vrlo jasne razloge.
Danas objavljujem odgovore izv.prof.dr.sc Dragana Bagića, izvanrednog profesora na Odsjeku za sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Također, objavljujem i njegove biografske podatke.
Sutra, u subotu, objaviti ću odgovore prof.dr. Vlahe Bogišića, istaknutog leksikografa.
Zanima me što je po Vama socijaldemokracija u Hrvatskoj danas?
Danas, mislim, nikome u Hrvatskoj nije jasno što je to socijaldemokracija u Hrvatskoj danas. Naime, socijaldemokracija nije ono što ste Vi u svom uvodnom tekstu naveli – stav o pobačaju i pravima manjinskih zajednica. To nikako nije diferencija specifika od drugih političkih ideologija i opcija, pogotovo u razvijenim društvima. Svođenje socijaldemokracije samo na te vrijednosti, plus antifašizam, zapravo je kapitulacija socijaldemokracije. Na razini idejnog sadržaja, socijaldemokracija je posve neprepoznatljiva danas u Hrvatskoj. Nemoguće je izvući niti jednu ideju ili politiku za koju bi se moglo tvrditi „e to je autentična socijaldemokratska ideja“. A pogotovu je nemoguće naći takvu ideju na koju bi SDP imao neki monopol ili autorstvo. Naravno, socijaldemokratska politička ideja je u krizi u globalno već nekih 30 pa i 40 godina. Mali neki povratak je imala u 1990-ih sa Trećim putem, ali taj uspjeh je bio dvosjekli mač, jer će Treći put zapravo legitimizirao neoliberalizam, tražeći neku blažu varijantu istog. Kod nas je dodatni problem nedostatak uopće dubinskog razumijevanja i promišljanja politike ili ako hoćete intelektualizma u politici. Tako da nije niti imao tko raditi na nekim idejama.
Drugi problem je što je općenito lijeva politika u posljednjih 30 godina zaražena postmodernizmom, a to je najbolji znak da je postala ideologija nove srednje klase. Ovo što ste napisali u svom uvodnom tekstu da se radi o pripadnicima srednje klase je točno. Ali to je jednako točno za cijelu ljevicu u Europi. To uključuje i Možemo! I tu imamo strukturni problem. Imate stranke koje kao artikuliraju interese i potrebe donjih slojeva društva kojima sami ne pripadaju i koje zapravo ne poznaju. Oni zapravo fantaziraju o tome što bi mogli biti interesi i potrebe tih „marginaliziranih“, „potlačenih“, „nižih slojeva“. To je najgora vrsta paternalizma, u kojima oni sa povlaštenih pozicija zapravo „propisuju“ što bi trebali biti interesi, potrebe i stavovi tih nižih slojeva. Pogotovo je to apsurdno sa tom „zelenom ljevicom“. Niže slojeve zelene teme ne zanimaju previše, ne zato što bi bili ekološki neosviješteni ili zato što bi negirali globalno zatopljenje, nego zato što nemaju luksuz da se bave tim pitanjima i da im ta pitanja budu najvažnija. Nije čudo da je upravo desni populizam pogodio žicu tih nižih slojeva puno bolje od bilo koje stare ili nove lijeve opcije u Europi.
Zanima me treba li ovom društvu socijaldemokracija uopće, osobito ovo što nazivamo socijaldemokracijom.
Ja vjerujem da je formula za politički uspjeh u umjerenosti i kompromisu između suprotstavljenih političkih ideologija. Socijaldemokracija je primjer takvog kompromisa. Ona je nastala iz socijalizma, ali je prihvatila niz vrijednosti i ideja liberalizma (demokracija, važnost pojedinca, ljudska prava) i neke ideje konzervativizma (stabilnost i reforma naspram revolucije, pravni poredak). Europa je bila najuspješnija kada su njome vladale tri kompromisne i umjerene verzije glavnih ideologija. Uz socijaldemokraciju to su još socijalni liberalizam, koji polazeći od liberalnih ideala prihvaća neke ideje socijalizma, pogotovo potrebu za izjednačavanjem startnih pozicija; te demokršćanstvo, koje polazi od konzervativizma ali posuđuje demokraciju i ljudska prava iz liberalizma te socijalnu državu i (određenu) jednakost od socijalizma. Stvari su krenule lošije kada su oslabile te tri kompromisne verzije glavnih ideologija te kada su sve veći utjecaj počele imati radikalnije verzije, prije svega liberalna (neoliberalizma) i konzervativna (desni populizam). Dakle, iz navedenog proizlazi da sam ja osobno zagovornik obnove svih triju umjerenih verzija glavnih ideologija, uz dodatak umjerene verzije zelenih. I tu je najveća obnova potrebna upravo socijaldemokraciji jer je ona u tom periodu najviše izgubila na relevantnosti i svježini.
U Hrvatskoj je dodatni problem to što se teško natjecati sa HDZ-om u etatizmu. HDZ je najetatističkija stranka i takva će ostati, kako zbog ideoloških razloga (nacionalistička stranka je nužno etatistička!) tako i zbog klijentelizma na kojem dijelom počiva. Zato se s HDZ-om teško natjecati na temama državne intervencije i regulacije pa i pitanjima izdašnosti socijalne države. U tom smislu je teško biti veći „socijaldemokrat“ od HDZ-a. Zbog toga je bila velika zabluda nekih neoliberala koji su pokušavali liberalizirati HDZ te s njima graditi nekakav neoliberalni poredak u Hrvatskoj. Takva je situacija natjerala SDP da u dva navrata kada su bili na vlast zapravo provodi (neo)liberalne reforme. Ne zato što su oni u njih vjerovali, nego zato što je sustav trebalo vratiti u balans nakon HDZ-ovog neodgovornost jačanja državne potrošnje. Zbog toga je SDP stalno u toj klopki da se mora pravdati za ono što rade kada su na vlasti, a što lijevi birači i javnost napada kao „negaciju socijaldemokracije“.
Zanima me Vaše mišljenje o opravdanosti postojanja ovakvog SDP-a i ovakvih Socijaldemokrata.
Ako sudimo samo po onome što ta stranka ili stranke rade ili proizvode u zadnjih nekoliko godina, rekao bih da ne vidim neku korist od njihova postojanja. Nije ni čudo da je nastao Možemo! i da je tako uvjerljivo pobijedio SDP u Zagrebu. SDP je već dugo stranka bez sadržaja, ideja i lidera. Zadnja osoba sa političkim erosom i liderstvom u SDP-u je bio Zoran Milanović.
Ja se ne slažem s Vama da je problem SDP-a u tome tko ga je osnovao početkom 1990-ih. Dok su ti ljudi vodili SDP on je bio ipak i jak i relevantan i imao nekakvih ideja. Ključni problem SDP-a je u takozvanim „Račanovim mladim kadrovima“. Po mom sudu Ivica Račan je napravio veliku stratešku grešku negdje krajem 1990-ih i početkom 2000-ih. Otvorio je širom vrata vrha stranke mladima, bez ikakvih ozbiljni kriterija i filtera. Bila je dovoljno da se netko muvao po Forumu mladih, da je znao izgovoriti par rečenica, i da je dovoljno bio protiv HDZ-a pada ekspresno uđe u vrh stranke. Ti ljudi se nisu morali dokazivati na najnižim razinama stranačke politike, nisu morali osvajati glasove i pažnju birača na raznim mjesnim i lokalnim izborima da bi se onda probili dalje u hijerarhiji. Dakle, nije bilo nikakve „tržišne procjene“ vrijednosti tih kadrova. I ta ekipa je postupno do negdje 2010. potpuno zavladala strankom na svim razinama. I od tada kreće kontinuirani pad te stranke, upravo u idejama, razumijevanju društva i političkih procesa te liderstvu i političkom erosu. Da se u tom procesu nije pojavio Zoran Milanović, ovi procesi bi bili vidljivi odmah nakon Račanove smrti.
U vezi lijeve političke scene, moja je omiljena tema Slovenija. Tamo već dugo nema stabilne stožerne lijeve stranke. Na svakim izborima se javlja nova stranka lijevog centra. I zanimljivo je, gotovo redovito osvajaju relativnu većinu glasova i često formiraju vladu. Istina, jako su nestabilne, ali svejedno uspijevaju zadržati vlast u rukama lijevog dijela političkog spektra (osim ove kratke Janšine epizode unatrag dvije godine). Nažalost kod nas na ljevici nema te dinamike, nema tog političkog poduzetništva. Možemo! je tu jedini izuzetak. I to je problem. Da ima tog političkog poduzetništva na ljevici SDP bi već odavno bio nestao i ne bismo sada o njemu razgovarali.
Biografski podaci
Dragan Bagić (1977., Gradačac, BiH) izvanredni je profesor na Odsjeku za sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Diplomirao je sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a titulu doktora znanosti iz područja društvenih znanosti, grana posebne sociologije, stekao je 2010. godine na istom fakultetu. U kolovozu 2011. postao docent na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, u rujnu 2017. izvanredni profesor. Bagić je objavio tri znanstvene monografije u koautorstvima te jednu kao samostalni autor, objavio je 35 znanstvenih radova u domaćim i inozemnim publikacijama te izlagao na preko dvadeset međunarodnih i tri domaćih konferencije/kongresa. Dobitnik je Državne nagrade za znanost za 2012. godinu – Godišnja nagrada za znanost u području društvenih znanosti te Nagrade Franjo Marković Filozofskog fakulteta za najbolje studente. Obavljao je dužnost prodekana za znanost i međunarodnu suradnju Filozofskog fakulteta, član je Senata Sveučilišta u Zagrebu te Nacionalnog vijeća za razvoj ljudskih potencijala. Član je Velikom i malog vijeća Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja.
