Sjedim u kafiću, s pogledom na more. Nigdje nikoga, tišina, topli zrak, miris smilja, i more što se poput tepiha prostire pod mojim nogama.
Zamišljeno gledam u more, misli lutaju.
Istina. Istina je zajebana stvar. Uglavnom ružna, iscereni odraz koji ti se zlobno kesi iz ogledala. Svi smo mi lijepi, pametni, bistri, savjesni, uspješni. Ako smo daleko od ogledala.
Svi smo pametni i uspješni, baš kao Andrej Plenković. hrvatska inačica savršenstva bez mane.
Andrej Plenković nije loš manager. On je katastrofalno loš manager.
Sjećam se, nekada su, ne baš naročito lijepe cure izlazile van u pratnji, da prostite, tak se to onda govorilo gabora. Hodale s njima ponosno gradom, a one su bile najljepše u tom biranom društvu. Nije ta tehnika imala neku prođu kod frajera, jer su odma prokužili prozirnu taktiku, ali je strašno pasalo njihovom egu.
Sve me to strašno podsjeća na Andreja Plenkovića koji se okružio nesposobnim glupanima i ulizicama koji bi i oca i mater prodali za malo vlasti i moći, a možda bi i guzice dali, ne znam, nisam pitao. Ali sam siguran da bi.
Naša ružnjikava cura postala je tašta, bahata, na opće oduševljenje gabora, ovaj puta moralnih, koji je okružuju. Ne previše sposoban, ali zato tašt i krvožedan. Prgav, sklon sebe identificirati s Hrvatskom, Hrvatska je on. Svaka primjedba upućena njemu, uvreda je Hrvatskoj. A to svakako nije dobro, naročito ne u okruženju u kojem živimo.
Zašto ovo pišem, kad vi to sve znate i bez da gubite vrijeme čitajući?
Čovjek u životu mora imati korektivni faktor. Mora imati nekoga tko će ga primiti za revere sakoa, tresnuti njime u zid i reći Stani, radiš budalaštine, srljaš u propast.
E, taj korektivni faktor nema recimo, ne samo Andrej Plenković nego i SDP.
Stranka Debelokožaca i Papaka. Nisam napisao Pičkica, a mogao sam, slobodno, bez imalo krzmanja.
SDP ima tu nekakvu infrastrukturu velike stranke. Ima predsjednika, predsjedništvo, sve te nekakve organe. Ima tajnika više nego neke stranke članova. Ima i nekakve odbore, koje vode ljudi skloni ljevici, ne znam, valjda su im i članovi. Poznajući mentalitet SDP-a, posve sam siguran da za sva ta nabrojena čudesa kapne neka pinka, jer nitko od njih to ne bi radio bez osobnog interesa, od financijskog, do statusnog. A najljepše je kad su oba zajedno.
Dakle, imamo buljuk raje koja misli da je najljepša na svijetu. I najpametnija. I sve naj. I zovu se organi SDP-a.
Kolektivni Andrej Plenković
Ne znam kad su zadnji puta podigli glavu i pogledali u svijet oko sebe. Pogledali što se događa. Upitali se kako je vani? Van zatvorenog kruga? Jesu li kada pokušali disati svjež zrak. Biti zabljesnuti dnevnim svjetlom izvan zadimljenih ureda u kojima smišljaju fraze o životu onih koji su vani?
Mislim da nisu skoro, jer podignuta glava u SDP-u biva odmah odsječena od kerubina što stoje tik do gospodarevih nogu.
Jesu li kada stali pred ogledalo i pogledali se? Jesu li kada upitali druge, što misle o njima? Da im kažu iskreno. Bez krzmanja, ravno u bebu, kako se to govori na zagrebačkoj periferiji? U što oni vjeruju osim u naručena ispitivanja javnog mišljenja?
Što o njima misle ljudi koji uistinu znaju misliti. Ljudi koji glavu koriste u cilju boljitka društva, ne stranke, ne slijepo odani vođi. Slobodnomisleći intelektualci. Kategorija koja strašno iritira HDZ, a vjerojatno i SDP.
Nisam siguran da jesu.
Nisam SDP-ovac, bio sam. Izašao sa jer me bilo stid više biti članom. Ušao sam radi ideje, ali sam relativno brzo da tamo ne stanuje ideja. Tamo gdje treba stanovati ideja, stanuje karijera. Nije neka, ali ipak jest. Kapne neka pinkica, makar to bio i odvojen život.
Često sam slušao da SDP ima kapital. Ima kako to kažu markicu. Ima logo, ima tradiciju, ima ime.
Logo uistinu jest lijep. Ali je okaljan. Ne znam može li se to ispraviti, nisam siguran. Ime je unakaženo unutarstranačkim podmetanjima, laktarenjima, podmetanja nogu, izbornim krađama, nakaradnim odlukama Statutarne komisije, sapunjanjem daske, ubadanja hrđavim nožem u leđa, potiranjem bilo kakvog mišljenja koje nije sukladno mišljenju vodstva stranke.
SDP danas ima nešto. Ima tih petnaestak saborskih zastupnika još dvije godine, a poslije, ne znam, nisam siguran. Tri, četiri? A zašto i bi. Jer oni su daleko od socijaldemokracije kao Mjesec od Zemlje.
Sve ovo pišem kao najavu serije odgovora slobodnomislećih intelektualaca koji su dali svoje viđenje o socijaldemokraciji u Hrvata.
Siguran sam da oni nikada nisu imali niti ideju, a niti petlju pitati te i takve ljude, što misle svemu.
Jer ih to ne zanima.
Odgovore na postavljena pitanja objavljivati ću svaki dan, abecednim redom prezimena.
Pa pročitajmo sutra što na postavljena pitanja odgovara Dragan Bagić, izvanredni je profesor na Odsjeku za sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
