Prisjelo mi je. Čitam press cut Jutarnjeg od sutra. Bijesan. S gađenjem prema polusvijetu koji godinama, desetljećima drma državom. Politikom i pravosuđem. Josipa tada još Rimac bila je za novu 2017. godinu na Jahorini. Na skijanju.

Onda je  prekinula skijanje i na jedan dan s Jahorine potegnula u Zagreb, da bi se srela s Turudićem. Tada predsjednikom ŽS U Zagrebu. Na tom sudu je u ožujku 2017 trebalo početi suđenje Anna Mariji Radič, bivšoj ravnateljici Uprave za područja od posebne države skrbi, koja je marno skrbila o obitelji Josipe tada Rimac, te im dodijelila stan, onako iz čista mira, a da uvjete nisu imali. Josipa Rimac je u toj istrazi isključena s lite osumnjičenih, što i ne čudi obzirom kakvo pravosuđe imamo, nego se suditi trebalo samo Anni Mariji Radić, koja je najebala jer je dala stan obitelji Kninske kraljice. Suđenje na sudu kojim upravlja Ivan Sreća Turudić je nakon sastanka Lipe Josipe Turudićeve počelo. Josipa je svakako željela pomoći prijateljici koja je najebala jer joj je išla pomoći. Sud je rečenu Annu Mariju osudio na guljenje krumpira. Novac, iznos kojim je oštećen proračun Turudićeve i Rimčevkine države, nije trebalo vratiti. 550.000 kuna.

Slučaj je završio na Vrhovnom sudu. Kazna je preinačena u pravi zatvor, i povrat nešto manje od 600.000 kuna u državni proračun, jer je to iznos za koji je oštećena država. Vrhovni sud je donio rješenje pred četiri godine, a gospođa Anna Marija zatvora još vidjela nije. Jer je to Turudićeva i Josipina država. Moja nije.

Sud koji donosi životno važne odluke, kroji živote, budućnosti, donosi presude po nahođenju nekakve kninske mužače i đikana koji ne preže ni od čega.

Ne mogu više pisati, jer se tresem od bijesa. A oni na slobodi. U njihovoj Hrvatskoj, U mojoj bi trunuli u zatvoru, a ključ bačen u more kraj Golog otoka.

Čitajte sutra novine.