Satiru nas, iz dana u dan. Sve jače, sve nemilosrdnije. Iscernih usana što govore Daj, daj još.

Nikad nije dovoljno.  I kad više nemaš ništa, opet ti uzmu. Nađu načina. Ne nije to Franjo Tahi. Nisu niti Turci. Nisu niti Srbi.

Nije nitko od onih koji su samim spomenom u narodu asocijacija na uzimanje i silu. Otimlju naši. Naši koje smo birali da bi nam otimali. Otimači su donijeli zakone kako bi otimačina bila legalna. Otimači su oteli medije kako bi otimačina bila hvaljena.

I otimačina prikazivana kao skrb za opće dobro. Jer indeksi rastu. Jebali vas indeksi. S njima da Bog da hranili svoju djecu. Mojima dajte da žive.

Oteli su nam plaće. Oteli su nam penzije. Oteli su nam pravo na nadanje u mirnu i sretnu starost. Oteta je nada da ćemo u starosti moći uživati medicinsku pomoć dostojnu čovjeka, dostojnu dostignuća u medicini.

Oteta su radna mjesta, zaposjeli ih nepismeni vlasnici krivotvorenih i kupljenih diploma na kojima su otisnuti grbovi nekih čudnih ustanova.

Oteta nam je obala, pretvorena u betonsku pistu ispresijecanu ogradama da bi se na njoj naslagale nekakve ležaljke, plaćanje najma kojih je nedostižno običnom građaninu. Oteto nam je more. Učinjeno je da je dolazak na more postao pothvat cijenu kojeg ćemo pamtiti godinu dvije. Sve dok ne otplatimo boravak od sedam dana u nekakvoj rupi na Jadranu.

Oteta su prirodna bogatstva. Prodalo ih strancima koje boli kurac za nas. Samo u kesu gledaju. Šume posječene. Plin i nafta odavno nisu naši. Osim ono malo što našijenci pokradu, pa lovu na račun stave. Svoj. I oca si i matere.

Oteto nam je i pravo na pravdu. Oteto odavno. Samo da se ne bi sudili otimači svega, pravda ne postoji. Ali postoji armija sudaca, advokata, bilježnika. I svi oni kriče Daj, daj daj još.

Novaca nikad dosta. Daj daj, daj još viču i branitelji, koji su svoje sudjelovanje u ratu debelo naplatili. Množe se, svakim danom ih je sve više- I više. Kao da je rat završio jučer.

Oteli su nam i pravo na ugled, predstavljaju nas sjecikese, budale i lopovi. I u svijetu i u Saboru.

A Hrvati šute. Šute i na jezivi pad standarda, šute i nakon spoznaje da sto EUR nije ništa, da s time možeš kupiti pet šest kila paradajza, koju kilu krastavaca i krumpira. Za penziju takvu kupovinu možeš obaviti čak tri puta.

A s televizije ti govore da dobro živiš.

A Hrvati šute. Šute i kad im popi djecu diraju. Još ih podvode njima. Šute i branitelji, povlaštenici, kasta iznad sviju. Šute jer je cijena piva stabilna, a kladionica ima dovoljno.

Šute i roditelji kojima su djeca u Irsku morala ići, jer su poslove za njih ovdje dobile neškolovane budale kojima su roditelji nekakvi faktori. Ili članovi stranke.

Svi šute. Jer, hrvatska šutnja.

Ali ne šuti hrvatska mržnja. Ona koja hrani duše. Ona od koje se posve lijepo može živjeti.

Proglasiti Srbe bubama koje treba istrijebiti. Toliko to zvuči poznato.

Trideset godina nakon srpskog napada na Dubrovnik.

Generacije i generacije su odrasle, odgajaju ih u nepraštanju. Odgajaju ih u mržnji. Ali, odgajaju ih i da bi šutjeli.

Srbi uistinu jesu napali Dubrovnik. Bespomoćni grad, tukli ga granatama. Ubijali ljude.

Vrijeme kažu, liječi sve rane. Ovima koji mrze, ne liječi nikada.

Jer, to je u njima.

Njih ne smeta ni siromaštvo oko njih. NI nepravda. Ni pljačka. Ne smeta ih ni katastrofalno neznanje u društvu.

Smetaju ih Srbi.

Premalo je njima vrba, izgleda.