Na Pantovčaku se aktiviralo klizište na području predsjedničkog kompleksa, koji nije ugrožen. Klizište je dugo oko 400 metara, a propalo je oko metar i pol. Sanacija je nužna i trebala bi početi već u ponedjeljak. S HRT-a su izvijestili kako bi se danas trebao održati sastanak u Uredu predsjednika gdje će se odrediti tko će sanirati klizište ‘budući da Ministarstvo graditeljstva govori da to nije u njihovoj nadležnosti nego u nadležnosti Grada’.
Tako su javljali portali pred dva mjeseca. Klizište je pokriveno najlonom. Nitko se nije sjetio sve to oblijepiti selotejpom, pa da stvar stane.
Kad hoćeš nešto zajebati, dovoljno je pustiti da se dogovara država, u ovom slučaju Ministarstvo graditeljstva i Grad Zagreb. Rezultat je uvijek, iznad očekivanja. Posebna je poslastica što se ovaj puta radi o Pantovčaku, o Uredu Predsjednika. Onog mrskog. Država volje nema, a Građani pojma nemaju. Rezultat je skoro pa savršen. Klizište se širi, a uključeni od strane Grada kad dolaze na klizište hinjeno zabrinuto bule u procijep, gledaju čvrstim pogledom da se naprosto da pročitati što misle. Procjepe, zatvori se. Zatvori se jebem ti mater. Oni iz Države dolaze, hinjeno zabrinuto gledaju u rupetinu i misle Ma boli me kurac, nek padne Milanović. I okrenu se na peti i odštepaju prema vozaču koji ih čeka daleko od rupe. A rupa stoji. Ponosno. Veličanstveno.
Odron koji je nastao, polomio je naravno i podzemnu infrastrukturu, voda iz puknutih cijevi vodovoda izvire na površinu. Ne znam kako se nitko nije sjetio skupljati tu vodu i flaširati je i prodavati kao Predsjedničku vodu, pa ju je SDP mogao tijekom kampanje dijeliti penzionerima.
Problem nije novi, znalo se da se na području Grada nalazi na stotine klizišta. Vrijedne i marne gradske glavešine naložile su da se izvrši popis klizišta. Nedavno je struka izradila i mapu s njihovim točnim lokacijama. No, osim toga, ovim se problem sustavno ne bavi nitko, iako posljedice urušavanja klizišta mogu biti tragične.
Hrvatski rečeno, sve su lijepo popisali, sistematizirali i taj popis je uredno urudžbiran, dodijeljen mu je UR broj, klasa i lijepo spremljen u nekakvo pljesnivo skladište u podrumu zgrade Gradske uprave. Pa kad sutra vaša kuća otkliže s brda skroz do kvartovskog dućana, pojavit će se neki gradski glavonja u pratnji skupo sređene žemske odjevene u štikle i mirno reći, Da, da, mi smo napravili popis. Ova lokacija je na popisu i prstom pokazivati na nekakvu excelicu. I okrenuti se na peti i odštepati prema vozaču koji ih čeka daleko od rupe, praćeni vašim sretnim pogledom, jer eto, na popisu ste. A popis uredno arhiviran u nekakvom registratoru u podrumu zgrade Gradske uprave. A i dućan vam nije daleko, samo izađete iz ulaza i uđete u dućan. Bez kišobrana, a ne da morate hodati pet minuta ko do sada. S veseljem ćete pomisliti na slijedeće izbore, pa da opet glasate za one koji su vas stavili na popis, koji se čuva u podrumu zgrade Gradske uprave.
I gle vraga, unatoč tome što je popis klizišta napravljen, uredno arhiviran, Predsjednikovo klizište se opet aktiviralo. Divlje i nepredviđeno. Baš kao naš Predsjednik. Kobili se nado, da će klizište pokriveno najlonom, nakon mjesec i po dana, nakon veće kiše opet postati aktivno? Priroda radi svoje, priroda nije nikad nije kriva. Jer ona je divlja i nesputana. Nije kriva ni za propuh u glavama onih koji su sanaciju trebali provesti, a nisu. A u OŠ Pantovčak pipe su presušile. Vode naja. U zahode su stavili kante s vodom. Đaci poslije nužde nemaju čime oprati ruke. Pa su doveli cisternu s vodom, ali to ni blizu da je dovoljno. A nitko ne zna dokle će đaci i učitelji hodati neopranih ruku nakon nužde. Pisali su odma iz škole u Grad, pitali do kad će to trajati. E jesu našli crkvu u kojoj će se moliti. Nitko pojma nema. U ovom trenutku nitko ne zna do kad će to trajati, ali sreća je u sreći, njihovo je klizište katalogizirano. A možda im dokliže i Predsjednik u posjetu, recimo, na satu vjeronauka ukažu ti se Zoka i Orsat, di ćeš veće sreće?. Đaci su upućeni nositi boce s vodom u školu, dolaze vrućine, djeca žeđaju. A kad popiju vode, onda im se da prostite piški. A vode da prostite, nema. Pa su roditelji zamoljeni mailom da daju djeci vode za školu i zamolili da djeca obave nuždu kod kuće. Fran, četvrti razred, popiški se u kući u zadnji čas i juri u školu. A u školi, njegovi kolege iz razreda okreću očima, kroz džepove stišću luleka da im ne iscuri, a tek je četvrti sat, još samo dva. A Fran sjedi mirno, kao da se njega to ne tiče. Njemu su mama i tata u Bauhausu kupili šelnu. I kad mu se pripiša, samo stegne šelnu. Šelna je rješenje, u stvari polovično. Kako se toga nisu dosjetili mudraci iz Grada?
Sad dolazimo u zonu špekulacije. Što bi bilo kad bi bilo? Još k tome na Pantovčaku.
Kako bi reagirao Onaj Kojeg Više Nema?
Na ne znam, ali vi sigurno znate.
