Počelo je. Svjetsko prvenstvo nogometu. Moje svakovečernje Mućke padaju u drugi plan, jerbo, fudbal. Danas navijam za Mexico, uglavnom navijam za Mexico. Slušam Himno Nacional Mexicano, a pred očima mi prolaze neki divni i davni, svakako daleki ljudi s kojima sam se družio u tim davnim mojim meksičkim danima. Jesu li živi, gledaju li, kako su. Volim Mexico. Volim zvukove i mirise Mexica.
Volim naravno i Hrvatsku. Volim to naše bogatstvo duha, bogatstvo mašte. Jerbo, što hrvatska mašta može, u usporedbi s time je mašta Isaca Aasimova, braće Grimm i ona Ezopa, goli kurac. Mašti u Hrvata nema kraja, ona doseže neviđene vrhove, neslućene daljine. Ko od šale. Ima i u mene mašte, na lopatama bacat.
Evo, u sadnje vrijeme maštam o moru, ali ne onom našem, mom Jadranskom. Maštam o Slavonskom moru. O nepreglednoj pučini što počinje negdje tamo uz obalu rijeke Drave, pa se prostire do Save, pa od negdje između Đurđevca i Virovitice, a na istoku dopire skroz do granice sa Srbijom. Jebi ga, opet Srbi bez mora ostadoše. Čak i bez ovog mojeg izmaštanog. Neće tim morem jedra razvijat školski brod Jadran, kojeg svojataju svi. I Srbi koji su gradnju broda platili, i Crnogorci kod kojih se brod zatekao u trenutku razgraničenja, a ni Hrvati, jerbo je brodu bila matična luka u Splitu. To vam je onaj grad kojeg je Pavelić dao Talijanima, a Tito ga Hrvatima vratio silom. Neki kažu oteo. Drugi vratio, treći oslobodio. Dok je bilo Tita, bilo je i šita. Da nije bilo Tita, ne bi u Hrvatskoj bilo ni Splita. No, pustimo sada tog Tita i tog Splita.
Vratimo se tom mom izmaštanom moru. Nekad je to more bilo bogato, vrvjelo je životom. Ondak se polako, poput neke boleštine počelo širit siromaštvo. Morskim dubinama zavladali su predatori, koji žderu sve što stignu. Morem vladaju predatori, morski psi, proždiru sve što stignu. More je njihovo. HDZ-ovo.
Ali, u sred tog mora postoji otok. Nazovimo ga Nova Gradiška. Otok kojem HDZ-ovci skoro da i ne mogu ništa. Jedino mu mogu jaja kroz frulu puvat. Jedini je to grad vrijedan spomena u osiromašenoj, neznanjem, krađom i pljačkom osiromašenoj Slavoniji, a na kojeg svoje prljave pipke kojima usisavaju sve, nije stavio HDZ. Grad se razvija, gradi, grad svakim danom raste, upravo zato jer na njega svoje pipke nije stavio HDZ. I jataci mu mafijaški, kao što su učinili u cijeloj Slavoniji.
Inati se Slavonijo
Boli to HDZ. Bode ih u oči. Nemaju nikakve šanse i tu jebenu Novu Gradišku osvojit. Na izorima. Ali u njih su i platno i škare. U njih je i pravosuđe i policija. Pa mogu što im se prohtije. Svako malo hapse gradonačelnika, Vinka Grgića, pa on po sada ustaljenom obrascu daje ostavku, da ne trune u kazamatu, pa onda izađe iz apsane, pa onda se raspišu novi izbori, onda on bez problema pobjedi, pa opet novi krug iskonstruiranog optuživanja, hapšenja, ostavke, izbora i pobjede. Vinka Grgića. Ona nekad ponosna pjesma, pjesma koja je izazivala trnce adrenalina i ponosa, Inati se Slavonijo, pjeva se još samo u Novoj Gradiški. Slavonija je davno pala, zgažena i pregažena nogama putnika iz vlakova bez voznog reda, pregažena nogama Posavljaka. Jedino još građani Nove Gradiške visoko uzdignutih ruku pokazuju srednji prst vlastima u Zagrebu dok se iz njihovih grla ori
Inati se, Slavonijo
Ne daj svoju ravnicu
Zlatno klasje, žito zrelo
I djevojku gizdavu
Inati se, Slavonijo
Nek’ te dušman ne slomi
Ti si majka svima nama
Hrvatskoj u naručju…
Grgić je pobijedio na izborima, postao je gradonačelnik po tko zna koji puta. I sada isti dan, opet se najavljuje njegovo hapšenje. Jerbo, baš im smeta. To je danas hrvatska država. Država za kakvu se većina od nas nismo borili. Za takvu su se borili današnji morski psi koji su proždrli sve što su mogli.
Obrazac Vinka Grgića, policijsko i pravosudno maltretiranje nepoćudnih, proširio se ovih dana i na Oroslavje, gradić u Zagorju, za kojeg većina Hrvata ni čula ne bi da nije načelnika, tipa koji za razliku od većine načelnika drugih gradova i općina nema za hobi krađu i žderanje nego ukazivanje na krađe u sportskim savezima. Kojima vlada HDZ.
I onda, Sandra Benčić onako, sebi u bradu promrmlja Stoka. Pretpostavljalo se odmah, onako na prvu, da se to odnosilo na HDZ. Čudno je to, kako su odmah svi pretpostavili da misli na HDZ. I HDZ se prepoznao u riječi stoka. Pa su se naljutili, jerbo su se prepoznali. A oni su mislili da drugi ne znaju da su oni stoka.
Ja ih nisam prepoznao u riječi Stoka. Jerbo, ima plemenite stoke, što se ne bi moglo reći i za HDZ.




