Ustav RH (NN 8/1998-121)
Jutro je. Uhvatio sam sebe da čitam Ustav Republike Hrvatske (izdanje NN 8/1998-121). Po tko zna koji put. Skoro da ga znam i na pamet, mogo bi se i ja prijavit da budem ustavni sudac. Ali, nemam uvjete. Svoje diplome stekao sam pošteno, nisam prepisivao. Nisam niti muljao po bankama s ukradenom lovom. Te dvije činjenice me diskvalificiraju oma. Taj čas.
A priznam, bio bih više sljedbenik pravde Roy Beana, nego li nekakvog Kaznenog i drugih zakona. Pa bi lopove guzili na Golom otoku, silovatelje trpali gdje stignu dok služe dugogodišnje kazne, a obiteljske nasilnike lemali bi svaki dan ulični siledžije s kojima bi u istoj ćeliji služili kazne.
Daklem, u tom Ustavu nema, ali zbilja nema niti jednom navedeno, spomenuto u bilo kojem kontekstu ništa o nogometu. Ne spominje se ni reprezentacija, niti Dinamo, a Boga mi niti HAŠK, niti Malograđanski, klubovi koji su nekako u vrijeme donošenja Ustava postojali. Hajduk nisam ni tražio, jer, znam da ga nema.
Hrvatski državni Sabor
Spominje se rečmo, Hrvatski državni sabor. Kao uspomena na slavne dane ponosa i slave nikada do kraja krepane NDH.
O nogometu niti riječ. Ne spominje se ni FIFA, ma niti UEFA. Ne spominje se nikakav Čeferin, a Boga mi ni Zvone Boban. Čak se ni onaj Boban ne spominje, onaj na kojeg su bili ponosni zastupnici HDS u vremenima nikad krepale NDH, a velika većina i sada. Ostao je opjevan samo u pjesmi. Koja se eto, često čuje na našim stadionima.
Dakle UEFA, nekakvo tijelo koje je krovna udruga gurača lopte, donijelo je odluku da se Hrvatska pospe stadionima. Ko što avioni bacaju letke s reklamama, bacati će stadione diljem Hrvatske. Koncept nije novi, preuzet je od Sanadera koji je u svakoj varošici sagradio nekakve Arene, koje sada zjape prazne, a uspomenu na ta divna vremena gaje građani koji plaćaju sprečavanje propadanje betonskih čudovišta. Koja zjape prazna. Jer ne nastupa svakog dana Jelena Karleuša.
Odavno Hrvatska nema samostalnost, jebo samostalnost ako para nemaš. A pare u u bankama, koje su svačij,e ali nisu Hrvatske. Vojska, ono malo što je imamo, prdnut ne smije ako nekakav mastiljar iz NATO ne kimne glavom. Ako im se piša, nema pišanja dok ne odbori NATO. Nek na pimpeka stave šelnu i nek duraju.
Vladajući političari, pogledom razroke žabe gledaju jednim okom u Bruxelles, drugim u Budimpeštu, pažljivo osluškuju i onda donose odluke. Koje su sukladne željama nevidljivih gazda.
Hrvatska vlast nije vrhovna vlast, ona je vazalska. Poput kneževa u srednjem vijeku, kneževa koji su radili što im se prohtjelo, dok im kralj nije naredio drugačije. Tko nije slušao kralja, bivao je proglašen izdajnikom. Danas je terminologija drugačija, ima li što gorega nego da te proglase recimo Putinofilom, ako ne slušaš što određuju kraljevi? Samo još kamenovanje takvih nismo uveli, ali, pričekajmo još malo. Bit će i toga.
Dobar dan, došao sam po vlastito mišljenje
Ministri odlaze kod Orbana i tiho, ispod glasa, prestrašeno govore: Dobar dan, došao sam po vlastito mišljenje.
Nekako mi se čini da poneki od njih odlaze po mišljenje i u tu UEFU. Jer mislit ne znaju. Misliti, to je popriličan napor. A iziskuje i kičmu. A oni beskičmenjaci.
Ta je UEFA odlučila u Hrvatskoj graditi stadione. Hrvatskim novcem. U vrijeme najteže ekonomske krize. Naravno, hrvatskim novcem, mislim, novcem stranih banaka, jerbo svojih nemamo. Mi ćemo samo vraćati. Neće vraćati loptači, jerbo su oni prijavljeni vanka, u drugim državama. Pa nisu ludi da se prijave u državi koja ima tako visoke poreze, pa da ih moraju plaćati. A od poreza će se graditi stadioni na kojima se oni loptaju. Zvuči baš pravo hrvatski. Hrvatska priča, oriđiđi.
Tuđim kurcem po gloginjama mlatit.
To što deseci tisuća Hrvata nemaju krov nad glavom, nebitno je. To što Banija nije ni počela s obnovom, to što dobar dio Zagreba nije obnovljen, nije bitno. Ni malo. Bitno je da dolarski i eurski milijunaši nemaju teren za loptanje. To što sela udaljena tridesetak kilometara od Zagreba nemaju primarnu liječničku zaštitu, ko ih jebe. Nek gledaju nogomet. Sport čeliči. U zdravom tijelu zdravi duh. Gradit će se i nekakva grdosija u Maksimiru, stadion Zdravko Mamić, tako bi se mogao zvati. Jerbo će na njemu igrati uglavnom Dinamo, pa će tamo ugostiti Rudeš, Lokomotivu, i ostale kalibre od nogometa i nekoliko puta godišnje klubove iz inozemstva. Ali, nije sigurno.
Stadion će biti natkriven, što je dobro, pa stanovnici banije koji nemaju krov nad glavom se mogu raširiti i razbaškariti na tribinama s krovom. Taj socijalni moment je vrlo važan i priznam, ide u prilog gradnje stadiona. Nije nebitna ni činjenica da će veličanstveno pod krovom maksimirskog stadiona odzvanjati Za dom spremni, Jure i Boban, Ubij Srbina i ostali pokliči. Od grandioznog prizora ledit će se krv u žilama. Kao što se ledila pred osamdesetak godina. Militariziranim navijačima gradi se poligon za tabanje i nasilje. Novcem građana koji nemaju niti za preživljavanje.A mnogi od njih već treću godinu ni krova nad glavom.
Stadion bi gradio i Tomislav Tomašević, jedina prava konkurencija Laži Petrovu, makar se ideji stadiona protivio dok nije sjeo u fotelju. Čovjek koji je pokazao vrlo visok nivo kurcobolje za obnovom Zagreba i Banije, od trenutka ulaska u Sabor. Sve do sada što je napravio, ili nije znao napraviti ili je u kampanjama lagao. Masno i bezočno.
Građani su gutali njegove laži kao što gladuši pohlepno zagrizaju ostatke sendviča u kontejnerima. Koji su sada prepuni smeća. Ni smeće ne zna riješiti, a stadion bi gradio.
Gadljivo.
Čovjek evoluirao.
Činom sjedanja na fotelju počinje proces evolucije.
Jedino u što sam siguran, nije on promijenio mišljenje, imao je takav stav i ranije, ali ga je pažljivo skrivao.
Sve dok nije zasjeo.— Spectator (@SpectatorHR) November 3, 2022